Glumac Trpimir Jurkić, prvak Drame HNK Split, igra naslovnu ulogu u ‘Juliju Cezaru’ Williama Shakespearea, koja će se na Splitskom ljetu premijerno izvesti 8. kolovoza. Kako kaže, Shakespeareov je tekst svaki put glumački ispit, testiranje zanatske vještine i mentalne spremnosti

Zabrinuti da Julije Cezar predstavlja prijetnju demokraciji, skupina rimskih senatora donosi nasilnu odluku da ga ubije. No umjesto spasa za Republiku, njihova zavjera otvara vrata kaosu, praznovjerju i krvavom građanskom ratu. U sklopu 71. Splitskog ljeta premijerno će 8. kolovoza biti izveden „Julije Cezar“, politička drama Williama Shakespearea u režiji Qëndrima Rijanija. Ova je tragedija, kako ističe albanski redatelj, bolna refleksija naše sadašnjosti. Kako kaže, „povratak autoritarizma u svijetu — često prikriven sloganima ‘republika’, ‘zaštita slobode’ ili ‘nacionalni interes’ — tjera nas da se zapitamo: što je danas demokracija? Je li to živa, dišuća stvarnost ili okrutan podsjetnik da je povijest osuđena na ponavljanje?“

U središtu su drame, koja se izvodi na novoj lokaciji – Srebrnim vratima Dioklecijanove palače, Brut i Kasije, dvojica senatora koja vjerujući da djeluju za dobrobit Rima, pokreću događaje koji će zauvijek promijeniti lice Republike. U naslovnoj ulozi Julija Cezara nastupit će Trpimir Jurkić, 62-godišnji prvak Drame HNK-a u Splitu.

Kao glumac u Gradskom kazalištu mladih Split, tadašnjem Dječjem kazalištu Titovi mornari, Trpimir Jurkić djelovao je još od polovine osamdesetih. Akademiju dramske umjetnosti upisao je 1989., a glumac HNK-a u Splitu postao je 1993. godine. U tridesetak godina odigrao je više od 120 kazališnih uloga klasičnog i modernog repertoara, od antičke drame do recentnih naslova suvremenoga dramskog pisma, te dvadesetak filmskih i televizijskih uloga.

Od 2014. do 2018. obavljao je dužnost ravnatelja Drame HNK-a Split, a tih godina bio je i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Splitu. Osim glumačkim poslom bavi se pisanjem i režiranjem, surađujući i s profesionalnim i s amaterskim kazalištima. Umjetnički je voditelj KUU-a Mosor iz Gata. Napisao je tri dramska teksta – „Milosrdni Samarijanac“, „Kajin i Abel“ te „Nevažne priče“ – kojih su posljednja dva uprizorena na scenama Gradskog kazališta mladih i HNK-a Split (1999. i 2003.). Obje predstave igrane su na festivalu hrvatske drame Marulićevi dani. Režirao je predstave „Srce veće od ruku“ u kazalištu Play drama te „Mali bračni zločini“ i „Ol smo za jedan dan“ u HNK-u Split.

Za svoje umjetničko djelovanje dobio je brojne nagrade, od čega dvije Nagrade hrvatskog glumišta – 2010. za ulogu Polonija u predstavi „Hamlet“ u režiji Aleksandra Ogarjova te 2018. za najbolje glumačko ostvarenje u TV drami, za ulogu u seriji „Novine“. Osvojio je četiri nagrade Marul na Marulićevim danima, Nagradu Marin Držić za novi dramski tekst te Nagradu Fabijan Šovagović za najbolje glumačko ostvarenje na Festivalu glumca u Vinkovcima.

‘Za ulogu me inspirira predložak, istina koju nosi neki dramski tekst, ona udica koju mi autor baci i za koju se ja rado uhvatim, pa makar to bilo i bolno kad ‘udica’ napravi svoje’

NACIONAL: Na Splitskom ljetu premijerno se izvodi „Julije Cezar“ Williama Shakespearea, a vi igrate naslovnu ulogu. Kakva su vam iskustva s tim tekstom i kakav je vaš Julije Cezar?

Kao i sa svakim Shakespeareovim tekstom. To je svaki put glumački ispit, testiranje ne samo naše zanatske vještine, nego i duhovne, mentalne i  intelektualne spremnosti. Kad se susretneš sa Shakespeareom, s njegovim stihom, s tom mišlju i čitavim tim duhovnim prostorom koji on nudi i otvara, onda nema mogućnosti skrivanja, nema štaka kojima ćeš se pomoći. A „moj“ Cezar će, nadam se, biti onakav kakvim ga je i Shakespeare vidio, i snažan i moćan, i divlji i nježan, a nadasve potpuno spreman za 23 noža.

NACIONAL: Nije ovo, naravno, prvi put da radite Shakespearea, a dobili ste i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Polonija u predstavi „Hamlet“ u režiji Aleksandra Ogarjova, 2010. Zašto je važno raditi klasike, čitati ih, izvoditi? Što možemo od njih naučiti?

U svijetu koji svakoga dana briše ono jučer, onaj bivši dan koji smo ostavili iza sebe, zato da bi uvijek sve bilo novo, da bismo mi sami sebi bili uvijek novi i da bismo svaki put sami sebi dokazivali kako je samo ovaj naš trenutak najpametniji i najbolji, a sve prošlo je suvišno i zastarjelo, silno je važno vraćati se klasici, čitati, promišljati, igrati. I koliko god mi željeli biti sami sebi dovoljni, moramo shvatiti da bez klasike, naravno da pod tim mislim i na antiku, na nju pogotovo, mi ne postojimo.

NACIONAL: Julije Cezar ulazi u Rim kao veličanstveni vojskovođa, pobjednik, dakle, na vrhuncu slave. Međutim, izdaja je neka glavna ideja tog djela pa je tako Cezar izdao Republiku, a njega su izdali najbliži suradnici. To samo pokazuje ljude i odnose među ljudima koji se ne mijenjaju, ta želja za moći i vlašću nadvlada sve drugo, pa i prijateljstvo, vjernost, odanost, solidarnost. Kako gledate na to?

Ljudska povijest je povijest izdaja, razvrgavanja prijateljstava, ljudskih prevara i razočaranja. Ne samo u „Juliju Cezaru“, mnoštvo je literature napisano na tu temu. Pa i Shakespeareov „Macbeth“ također govori o izdaji. On ubija svog kralja Duncana da bi sam postao kralj. Pa ne počiva li ova naša civilizacija, ovih zadnjih 2000 godina, na Judinoj izdaji Krista? Zanimljivo je to. Cezar kaže Brutu čuvenu rečenicu: „I ti, Brute…“ a Krist kaže Judi: „Što činiš, čini brzo“.  Iste su to rečenice. U  mojoj monodrami „Zapisi iz nevremena“, koju sam i ovoga ljeta igrao u sklopu Splitskog ljeta, kaže se da „čovjek spada u ona bića koju su pred iskušenjem vlasti radije sotone u paklu nego sluge u raju. To znači, da bih zadržao vlast, ako treba napraviti pakao, ja ću napraviti pakao u kojem ću se i sam peći, ali ja ću biti Sotona u tom paklu!“

Jurkić će Cezara igrati ispred Srebrnih vrata Dioklecijanove palače, novoj lokaciji u Splitu

NACIONAL: Split je apsolutno savršena pozornica za „Cezara“ zbog briljantnih lokacija koje dočaravaju antičko doba i mjesto radnje. Lokacija na kojoj se izvodi predstava je nova, Srebrna vrata Dioklecijanove palače. Sigurno je drugačije iskustvo igrati ambijentalnu predstavu, kako se osjećate, kako prostor „reagira“? Što takvo igranje zahtijeva od vas kao glumca, kakva je glumačka vještina potrebna da bi se tako igralo?

Izlazak iz sigurnosti naša četiri zida, iz naše kutije, uvijek je izazov. Hvala Bogu, baština nam je dala toliko prilike da se inspiriramo prostorima i da i u njima i kroz njih prepoznajemo sebe i govorimo o sebi. Baština nam je to darovala, ni krivima ni dužnima, al’ nam stvarnost sadašnjosti to sve više uskraćuje. Nije se danas lako baviti ambijentalnim kazalištem u Splitu. Jednom je jedan ravnatelj kazališta, valjda nesvjestan besmislice koju izgovara, a koja je ujedno stvarna slika svijeta danas, rekao: “Publici ne treba podilaziti, već zadovoljiti sve njene potrebe.” Zamislite vi tu ideju, da je kazalište prostor zadovoljavanja nečijih potreba. Mi smo riječ „oplemenjivati“ zamijenili riječju „zadovoljavati“. Slično je i s turistima. Ne treba podilaziti turistima, već zadovoljiti sve njihove potrebe. Mislim da ne trebam objašnjavati kakve su njihove potrebe.

A što se tiče glumačkih zahtjevnosti i izazova igranja na otvorenom, mislim da je najveća vještina koja je tu potrebna, iskustvo. Jednostavno iskustvo igranja na otvorenom uči vas da osjećate prostor ma koji on bio, da mu se prilagođavate i prepoznajete njegove zahtjeve. Ja, hvala Bogu, iza sebe imam ponešto iskustva i ambijentalnih pozornica na svim mogućim mjestima ovog grada.

NACIONAL: Split ljeti znači Splitsko ljeto, a ono je ove godine posvećeno temi vođe, kulta ličnosti. Je li danas u društvu potreban vođa, kakav taj vođa treba biti, bi li društvo bilo sretnije s nekim snažnim, autokratskim vođom kao što su Vladimir Putin ili Donald Trump?

Pa mislim da mi vrlo dobro znamo bi li društvo, ovaj svijet bio sretniji s dvojcem koji spominjete. To ne moramo propitivati, to živimo. U svakom slučaju, mi o vođama kao što je bio Cezar znamo samo iz literature i ničim drugim ne možemo doživjeti što je, tko je i kakav je on bio. Ali ja opet nekako mislim da ne možemo u istu rečenicu staviti njega i ove koje spominjete ili neke druge, našem vremenu bliske vođe. Recite mi samo koje je to ime među „našim vođama“ koje bi zasluživalo dramu. Ime Julija Cezara traje već više od 2000 godina, on je opće mjesto naše civilizacije bez obzira na to koliko autoritaran ili vlastoljubiv bio, kako to Brut kaže. „A Brut je pošten, častan čovjek.“ Današnje vođe nikad neće biti opće mjesto civilizacije, ali nažalost mogu postati kraj civilizacije.

NACIONAL: Splitsko ljeto je festival duge i bogate tradicije, koliko je vama kao glumcu koji ste cijeli život proveli u Splitu, važna činjenica da taj festival, ali i splitsko kazalište, napokon počinje raditi predstave koje, kako mnogi kažu, korespondiraju sa sadašnjošću? Rade se predstave o lokalnim problemima, predstave hrvatskih suvremenih autora, ali i predstave kao što je „Julije Cezar“ koja svojim sadržajem itekako korespondira s današnjim vremenima.

Naravno da korespondira s vremenom, to ne treba ni govoriti. Pa to je Shakespeare. Ali to nije važno. Važnije je pitanje korespondira li on sa mnom. E, to je već teže pitanje. Jer tiče se mene, mog angažmana, mog nastojanja da ga razumijem, da mi progovara.

‘Cezar je opće mjesto naše civilizacije, bez obzira na to koliko on autoritaran ili vlastoljubiv bio’. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Ne počinje splitsko kazalište „napokon raditi predstave koje…“ To kazalište već  više od 130 godina igra i domaće i strane autore, i one živuće i one koji to više nisu. I prije nas su bili neki ljudi, neki umjetnici koji su radili posvećeno svoj poziv i ostavljali tragove na ljudskim dušama i srcima. I zato riječ „napokon“ ne volim. A druga riječ koju ne volim je „korespondiranje sa sadašnjošću“. Kad čujem frazu „radimo predstavu koja će korespondirati s našom stvarnošću“, znam da iza toga stoji nemoć. Kad ne znaš što bi sa svojom poviješću, svojom baštinom, bježiš u ispražnjenu sadašnjost. To je zapravo nonsens. Pa kako uopće raditi, a ne biti u stvarnosti, kako stajati na sceni, a ne stvarati u stvarnosti i iz stvarnosti? Svaka predstava je suvremena ako je dobra, kvalitetna, ako se u njoj iščitava posvećenost svih koji u njoj sudjeluju. Ne znači nužno da je predstava rađena pod tom floskulom korespondiranja sa stvarnošću, dobra predstava. Vrlo često je baš obratno. Nagledao sam se, a ponešto i naigrao, predstava koje korespondiraju i govore: Kakva vam je predstava takva vam je i stvarnost. Loša!

Što znači „korespondirati sa sadašnjošću“? Korespondiranje se obično i najčešće pokazuje kao banaliziranje. Ne vjerujem u posadašnjenja, osuvremenjivanja da bi korespondiralo itd. To je puka frazeologija ispod koje stoji nemoć. I duhovna, i umjetnička, i intelektualna. Sve se na kraju svede na banalizirani jezik, prostor, duhovnost…

Kazalište ima veliki zadatak, uvijek u vremenu u kojem djeluje, to je istina. Ali i publika ima svoj. Publika bez zadatka nije publika. Hoću reći, Shakespearea treba znati čuti i doživjeti i bez toga da ga banaliziramo osuvremenjivanjem.

NACIONAL: Kad smo kod kazališta, vi ste na sceni 40 godina, što vas najviše inspirira, koje uloge najradije prihvaćate?

Iza mene je više od 120 premijernih naslova, od klasičnog do modernog dramskog rukopisa, od tragedije preko drame do komedije, i zaista mi je teško reći koje ja to uloge najradije prihvaćam. Znate ono pitanje: biram li ja ulogu ili uloga izabere mene? No u svakom slučaju, inspirira me sam predložak, istina koju nosi neki dramski tekst, ona udica koju mi autor baci i za koju se ja rado uhvatim, „zagančam“ kako mi to u Splitu kažemo, pa makar to bilo i bolno kad „udica“ napravi svoje. A svaka napravi.

NACIONAL: Kako gradite lik? Pročitate li najprije predložak pa ponovnim iščitavanjima ulazite u lik ili ga „stvorite“ prvim čitanjem? Kako izgleda taj proces?

Puno iščitavanja, pa onda još iščitavanja, rastvaranja misli, rečenica, otkrivanje motiva, naslućivanje kamo bi to moglo voditi, pa lagano krenuti, s noge na nogu što bi se reklo. Teško mi je govoriti o tim glumačkim procesima jer su oni uvijek zapravo intimni, ne zato da bi bili tajanstveni, već zato što se događaju duboko unutar posebnosti svakog pojedinog glumca. U svakom slučaju, ništa „iz prve“. Put je dug. A da nije dug, ne bi bio put.

‘U svijetu koji svaki dan briše ono jučer, zato da bi uvijek sve bilo novo, da bi mi sami sebi bili uvijek novi i najbolji, a sve prošlo je suvišno i zastarjelo, važno je vraćati se klasici’

NACIONAL: Što vam se, primjerice, najviše sviđa u „Juliju Cezaru“?

Sviđa mi se to što ga ubiju u trećem činu pa sam onda miran do kraja predstave. Šalim se. Sviđa mi se puno toga. Možda najviše ono što drugi govore o njemu. Posebno Brut i Marko Antonije. Sviđa mi se kad Antonije nad mrtvim Cezarom kaže: „Oprosti, o grudo zemlje krvave… ostatak si jadan čovjeka najdivnijeg.“ Ležim tako mrtav na sceni i slušam svog dragog kolegu Gorana Markovića kako govori taj monolog i naježim se.

NACIONAL: Osim što ste glumac, vi ste i redatelj, ali i pisac. Kako ste se zaljubili u umjetnost, što ili tko je presudio da postanete glumac?

Kazalište se zavoli gledajući dobre predstave, čitajući dobru literaturu, a vjerojatno i nekakvom „genetskom zarazom“, ali mislim da se u glumu čovjek zaljubi najviše gledajući velike glumce, majstore tog poziva. A ja sam zaista imao sreću takve gledati. A sad, što je baš presudilo da postanem glumac, teško je reći. Možda tek slučaj. Ali slučajnosti nema. Kako može biti tek puki slučaj nešto što ćeš ti „nositi“ i što će tebe „nositi“ cijeli život?

NACIONAL: Zašto je Split dobar grad za glumca, zašto je lijepo živjeti u Splitu?

Ovo je možda i najteže pitanje koje ste mi postavili. Jer kako govoriti o gradu kao što je Split, gradu u kojem sam rođen, mom gradu koji toliko volim, a koji me toliko nervira. Jedna rečenica, koja nigdje tako ne zvuči kao u Splitu, „A ne’š ti njega“, spada u posebnu vrstu „splitske pedagogije“, ali ona i oblikuje mentalitet, duh tog grada pa s vremenom počinje razarati njegovu supstancu i postaje prokletstvo. Split u sebi nosi tu dvojnost. I svoju ljepotu i svoje prokletstvo. I nije lako s tim izaći na kraj. Ni s ljepotom ni s prokletstvom.