Na tužnu treću godišnjicu početka rata u Ukrajini Nacional donosi priču o životu Ukrajinaca u Hrvatskoj, gdje ih živi gotovo 30.000. Ukrajinci tvrde da je hrvatski pristup tržištu rada jedan od najjednostavnijih u odnosu na druge zemlje Europske unije, i na tome su zahvalni

Dok se svi pitaju hoće li napokon doći kraj ratu u Ukrajini, diljem Europe raseljeno je oko šest milijuna Ukrajinaca. Što se tiče Hrvatske, 23. veljače 2025., na dan prije treće godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, tu su boravile 29.383 raseljene osobe iz Ukrajine, od kojih je 3389 smješteno na temelju ugovora o najmu stambene jedinice za stambeno zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine. Vlada RH produljila im je privremenu zaštitu u RH za raseljene osobe do 4. ožujka 2026. Najviše Ukrajinaca je u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji te u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Postoje i centri za kolektivni smještaj Ukrajinaca, primjerice, u Osijeku, Vrbovcu, Varaždinskim Toplicama, Korenici i Gospiću.

Ukrajincima u Hrvatskoj, između ostalih, pomažu udruga SVOJA koja okuplja Ukrajince u Hrvatskoj i Isusovačka služba za izbjeglice. Kako nam je objasnila Iryna Pronenko, stručnjakinja za zapošljavanje udruge SVOJA, svi članovi njihova tima stigli su u Hrvatsku nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Ističe da su do danas zaposlili 556 Ukrajinaca diljem Hrvatske, a tijekom dviju i pol godina svoga rada kao udruge, uspostavili su partnerske odnose s više od 80 poslodavaca dok je više od 300 Ukrajinaca prošlo tečajeve hrvatskog jezika koje su organizirali.

“Brojni Ukrajinci pronašli su posao samostalno zahvaljujući materijalima koje smo pripremili i koji im pomažu pri zapošljavanju, primjerice, kako napisati životopis. Također smo prikupili popis različitih kanala i web stranica za traženje posla u Hrvatskoj. Pomažemo u prevođenju životopisa na hrvatski jezik i pisanju motivacijskih pisama, a s osobom razvijamo strategiju zapošljavanja koja odgovara njezinim specifičnim vještinama i situaciji u kojoj se nalazi. Pružamo savjetovanja o nostrifikaciji diploma kako bi ljudi mogli raditi u svojoj struci. Savjetujemo o pokretanju vlastitog posla s partnerima poput HZZ-a i Plavog ureda. Više od 300 Ukrajinaca dobilo je savjetovanje o pokretanju vlastitog posla. Bavimo se i psihološkom podrškom, organiziramo predavanja i seminare za svoje sunarodnjake uz sudjelovanje ukrajinskih i hrvatskih psihologa te Hrvatskog Crvenog križa. Osim toga, organizirali smo edukaciju za ukrajinske psihologe koju su vodili hrvatski psiholozi. Ta je edukacija bila usmjerena na metode rada s ljudima s ratnim traumama“, objasnila je Iryna  Pronenko.

Iryna Pronenko, stručnjakinja za zapošljavanje udruge SVOJA

Majstorica trajne šminke Kateryna Kuzina ima sreću da u Hrvatskoj radi isti posao koji je radila u Ukrajini. Ona je iz Dnjepra, a u Hrvatsku je došla nakon nekoliko mjeseci u Italiji, u lipnju 2022. s kćeri. Do rujna je živjela u Svetom Martinu na Muri, ali onda je shvatila da će jedino u Zagrebu naći posao pa se preselila u Zagreb. Na početku su živjeli s još jednom obitelji pa im je država subvencionirala puni smještaj, sada žive same pa im subvencionira manje od pola tog iznosa.

U kojoj se mjeri ovdje uspijeva baviti poslom kojim se bavila u Ukrajini?

“U Ukrajini sam imala školu za trajnu šminku, bila sam jedna od 10 najboljih majstorica trajne šminke, prema kriterijima neovisne organizacije koja određuje svake godine tko je najbolji u svojoj struci. U Ukrajini sam završila više od 40 radionica, više od 13 godina sam u tom poslu, a prije toga sam završila školu za medicinske sestre pa studij ekonomije. Radila sam od početka po salonima u Hrvatskoj, nisam ništa drugo htjela. Kada sam došla u Hrvatsku, neke kolegice iz Hrvatske koje su me pratile dok sam još bila u Ukrajini odmah su me poslale na konferenciju o trajnoj šminki, prvo kao suca potom kao spikera. U studenome 2023. otvorila sam svoj salon, to je bilo birokratski jako komplicirano. I ovdje vodim master class za uklanjanje trajne šminke. Treba biti strpljiv, ali vjerujem da i ovdje s vremenom mogu imati karijeru kakvu sam imala tamo. Zasad ne zaradim koliko bih željela, ali srećom uspijem pokriti najam, hranu i osnovne stvari. S obzirom na stvarnost ljudi u Ukrajini, zahvalna sam na ovome što imam.“

Hrvatski je učila u Isusovačkoj službi za izbjeglice, ali je standardno intenzivno učenje stalo kada je počela raditi. No nastavila je čitati knjige i novine na hrvatskom, komunicirati s ljudima. Kaže kako zna da griješi, ali uspijeva izraziti svoje misli što je najvažnije. U Zagrebu se druži s ljudima različite nacionalnosti, uključujući i Ruse, ne gleda kakve je tko nacionalnosti, nego kakav je tko čovjek. Objasnila je zašto u Hrvatskoj s Ukrajincima govori nekada ruski, a nekada ukrajinski jezik:

“Iako znam ukrajinski savršeno, rođena sam i živjela u regiji gdje su ljudi uvijek govorili ruski i školovala sam se na ruskom. Ne želim sada mijenjati religiju, jezik i mišljenja zbog rata i politike. Kada sam došla, pitali su me zašto ne govorim ukrajinski, odgovorila sam im da ne vidim veću razliku u jeziku, da jedni druge razumijemo i da se ne mijenjam kao osoba ako počnem govoriti drugi jezik. Moj grad je nekih 100 kilometara od ratne zone, ima milijun i pol stanovnika i ljudi se trude tamo živjeti koliko je moguće normalno iako padnu ponekad rakete i ima dronova. Iskreno, da se mene pitalo, ne bih otišla, ali kada su prvoga dana rata bombardirali sve ukrajinske gradove, kći mi je prestala jesti i piti te je padala u nesvijest i nisam imala izbora. Tri mjeseca bilo joj je teško, malo je govorila, bojala se svega, ali sada joj je, srećom, dobro.“

Podijelila je s nama još neka razmišljanja o ratu: „Iako ponekad govorim ruski, želim naglasiti da nemam proruske stavove. I moj brat govori ruski, a bori se u ratu na strani Ukrajine. U Ukrajini nerijetko napadaju one koji govore ruski, čak i kada su u ratu. Za mene je život čovjeka najvažniji, iza svake smrti stoji cijela obitelj koja je tu osobu izgubila. Grozno mi je što žele muškarce od 18 godina, dakle, praktički djecu, slati u rat i da svi muškarci mlađi od 60 godina, izuzev nekih iznimnih situacija, moraju u rat. Uskoro u Ukrajini više neće biti muškaraca, samo invalidi i penzioneri. Majka mi živi u Dnjepru i s jedne strane bih se htjela vratiti, naviknuta sam na svoj život tamo i svoju kulturu, a s druge me strane strah što će nakon rata biti sa svim tim silnim vojnicima, njihovim PTSP-om i oružjem koje je u Ukrajini. Zahvalna sam brojnim zemljama EU-a, poput Hrvatske, koje su pomogle izbjeglicama iz Ukrajine da se snađu. Znam ovdje ljude iz Mariupolja i Donjecka koji su prije živjeli lagodno, a onda su sve izgubili. Samo želim da rat što prije završi i da se ljudi koji žele mogu vratiti doma, a nakon toga treba sve obnoviti što neće biti nimalo lako.“

‘Do danas smo u Hrvatskoj zaposlili 556 Ukrajinaca, a više od 300 Ukrajinaca završilo je tečajeve hrvatskog jezika koje smo organizirali’, kaže Iryna Pronenko iz udruge SVOJA

Iz Dnjepra je i Anna Berezniak, doktorica medicine, oftamologinja. U Hrvatsku je došla s mužem, kćeri i majkom koja je invalid. A upravo zbog te okolnosti muž, koji danas iz Hrvatske na daljinu radi za jednu ukrajinsku firmu, nije morao na bojište. Naime, kako nam je rekla naša sugovornica, u određenim slučajevima muškarci su bili oslobođeni odlaska na front, primjerice, kada su imali troje djece, invalida u obitelji ili oca ili majku s kojima žive i koje je trebalo prehranjivati. Danas njezina dvadesetogodišnja kći studira ekonomiju u Češkoj, a ona s mužem i majkom živi u hotelu za Ukrajince u Vrbovcu s još oko 130 Ukrajinaca.

U Ukrajini je radila kao oftamologinja, velika joj je želja raditi kao liječnica i u Hrvatskoj, ali potrebna joj je licenca, koju misli dobiti za pola godine, kao i položiti ispit iz hrvatskog jezika na razini B2. Trenutačno ima razinu B1. Radi razne poslove, čak je jednom bila plaćena i za branje trešanja, što kaže da je bilo „teško, ali ukusno“, skrbila je za starije ljude, ali uglavnom je fokusirana na učenje jezika. “Ili radiš ili učiš, teško je i jedno i drugo tako da sam ja samo ponekad imala te poslove. Tečajevi iz hrvatskog jezika su tri do četiri puta tjedno i to je zaista već dovoljno zahtjevno”.

Prisjetila se dolaska u Hrvatsku i otkrila namjerava li ostati: “Nije bilo ugodno živjeti tamo prvih deset ratnih mjeseci, ali nadali smo se da će rat brzo završiti. No bilo je sve gore i odlučili smo otići u Europsku uniju. Prijateljica mi je već bila u Hrvatskoj pa smo se brzo odlučili za Hrvatsku, pomogla mi je pronaći smještaj. Zadovoljna sam smještajem u hotelu, kod kuće je najljepše, ali u ovom trenutku ovo je najbolje što mogu imati. Doduše, moram priznati i da je ovdje sve skuplje nego u Ukrajini, od hrane do cijene najma, u Ukrajini bismo za svoju plaću mogli dobiti puno više nego ovdje. Mislim ostati ovdje zato što je Dnjepar blizu Rusije, a Rusija može u svakom trenutku opet početi ratovati čak i ako sada prestane. Ne mogu živjeti u nesigurnosti i svaku godinu razmišljati o tome trebam li se seliti. Prve godine bilo mi je teško, puno sam plakala, sada sam se već prilagodila, mirna sam i ne bih opet sve mijenjala, nemam 20 godina. Nedostaju mi moja kuća, prijatelji, posao, moj grad za koji mislim da je najljepši na svijetu, moderan je, dovoljno velik, ima mostove, parkove i veliku rijeku. No ovdje barem mogu spavati, strašno je da su i djeca po zvuku naučila razlikovati dron od rakete, vrstu i mjesto eksplozije.“

Anna Berezniak istaknula je da iako su u susjedstvu imali veliku zemlju s teritorijalnim pretenzijama, nisu dovoljno razumjeli opasnost koja prijeti od Rusije i pripremili se za rat:

“To je bila naša velika greška. Kada je došlo do raspada SSSR-a, trebali smo ulagati u vojsku i odlučiti biti nuklearna sila. Također, SAD i EU trebali su žustrije reagirati i nametnuti sankcije Rusiji 2014. kada je anektirala Krim, to im je već bio signal da im može proći i više od toga. Ne vjerujem da je moguć mir s Putinom, svaki diktator kada uzme nešto, onda želi postupno sve više. Iako neki govore da je to što je Ukrajina željela u NATO, Putinu poslužilo kao izgovor za rat, željela sam da Ukrajina ide u NATO i Europsku uniju. Mlađi ljudi uglavnom tako dišu jer su putovali i studirali vani, samo su neki stariji nostalgični prema SSSR-u, odnosno, svojoj mladosti. Moj je identitet potpuno ukrajinski i zapadni, ništa me ne vuče prema Rusiji. Nažalost, mislim da se s većinom Rusa ne može razgovarati suvislo o toj temi, pod utjecajem su prorežimskih medija i opće društvene klime koja je tamo takva.“

Anna Berezniak, doktorica medicine, oftalmologinja iz Dnjepra, živi u Vrbovcu

Tanya Cher došla je u Hrvatsku 1. ožujka 2022. Živjela je u Kijevu i drugog dana rata bilo joj je jasno da ne može tamo ostati, nakon što je 500 metara od zgrade u kojoj je živjela raketa udarila u stambenu zgradu pri čemu je poginulo puno ljudi. Prvo je mislila otići na zapad Ukrajine, primjerice, u Lavov. Prijatelji i rođaci zvali su je u Poljsku i Njemačku, najstarija od triju kćeri živi u Kanadi pa ju je zvala tamo. Kada se nedugo nakon što je buknuo rat našla u azilu u Slovačkoj, nazvao ju je muž i rekao da njegov prijatelj ima prijatelje u Hrvatskoj, a oni znaju za slobodan stan. I danas živi u tom stanu, jednom od onih koje za Ukrajince subvencionira Vlada RH.

A u Hrvatsku je došla s majkom i dvjema mlađim kćerima, školarkama. Ostavila je u Ukrajini muža, koji zbog zdravstvenih problema nije mogao u vojsku, ali svejedno nema dozvolu napustiti Ukrajinu kao muškarac mlađi od 60 godina. On ih je odvezao do granice i vratio se pomagati ljudima, voziti druge autom do granice i tako riskirati život. Radi u Kijevu, ali ima puno manje posla nego prije. Njezina majka također je ostavila u Kijevu svog supruga, oca naše sugovornice. On je sveučilišni profesor psihologije koji se ne da u mirovinu sa 69 godina. To Tanya Cher ovako komentira: “Vrlo dobro ga razumijem, kada nešto radiš, to smanjuje stres, njegovo se zadovoljstvo sastoji u tome što vidi da rezultati njegova rada nekome trebaju.“

Tanya Cher bila je u Ukrajini sveučilišna profesorica kineziologije te je vježbala jogu i pilates kao fizioterapeut sa studentima koji su imali problema sa zdravljem. Marljivo uči hrvatski u Isusovačkoj službi za izbjeglice kako bi dobila mogućnost i ovdje raditi u struci. Kratko je u Hrvatskoj, uz pomoć prevoditeljice jer tada nije još dobro znala jezik, radila na rehabilitaciji ljudi s multiplom sklerozom. To joj je dalo nadu da će pronaći posao koji je ispunjava i kakav joj nedostaje.

“Trenutačno sam konobarica u malom kafiću. Nisam prije radila s novcem, kuhala kavu i točila žestoka pića. Uz to imam i još jedan posao i pomažem kao volonter. Šaljem dio novca u Ukrajinu da ljudi imaju toplu odjeću, hranu, da mogu preživjeti rat. Ne šaljem novac ni u kakve udruge, nego samo prijateljima volonterima kojima vjerujem kao i sebi. Ne smijemo izgubiti nadu, moramo svi u mjeri kojoj možemo pomoći jedni drugima preživjeti rat i posljedice rata. Nema dana da ne mislim na svoju zemlju, ljude koji se bore i sve kojima je teško“, rekla je Tanya Cher.

Opisala je kako je dočekana u Hrvatskoj i tko joj je sve pomagao: „Sjećam se da su me, kada sam imala torbu na kojoj je pisalo ‘Ukrajina’, zaustavljali u gradu nepoznati ljudi koji su me grlili i govorili da će sve biti u redu. Osjetila sam s njihove strane toplinu i nekakvu sigurnost jer sam došla u zemlju koja je prošla ono što sada prolazi moja. Osjetila sam da moja djeca ovdje mogu biti sigurna. To mi je bilo bitnije od straha da neću naći posao, a imam djecu, i od socijalne pomoći koju sam mogla dobiti u Njemačkoj, a ovdje je ne dobivam. Došla sam u Hrvatsku 1. ožujka 2022., a 10. ožujka su moja djeca već mogla krenuti u hrvatsku školu. Nisam još imala ni papire, a rečeno mi je da samo dovedem djecu i da će se pridružiti nastavi. Nikada neću zaboraviti taj prvi dan škole, velikim slovima je pisalo na ukrajinskom ‘dobro došli u našu školu’, dobili su i neke poklone. Puno su mi u praktičnim stvarima na tim teškim počecima pomogli razni ljudi, primjerice, iz OŠ Dragutina Tadijanovića, Isusovačke službe za izbjeglice, crkve i udruge SVOJA.“

Kaže da bi se, s jedne strane, željela vratiti u Ukrajinu, ali s druge strane, djeca su joj se jako dobro adaptirala i naučila jezik, nije spremna da joj djeca opet idu „pod rakete“, a i nju je strah agresije među ljudima i zaostalog oružja kada prestane rat. Imala je prije rata puno rođaka i prijatelja u Rusiji i nikad nije od njih čula nikakve stavove koji su mogli sugerirati da će sada u ovoj mjeri biti na liniji režima.

‘Htjela bih se vratiti, ali me strah što će nakon rata biti sa svim tim silnim vojnicima, njihovim ratnim traumama i oružjem u Ukrajini’, kaže Kateryna Kuzina iz Dnjepra

“Kad sam ih pitala što to Rusija radi i zašto bombardira Ukrajinu, oni su govorili da raketira samo vojne objekte. Kada sam im rekla da je na naše susjede pala bomba, da to nije nikakav ‘fake news’ nego stvarnost, rekli su da je to bila ukrajinska protuzračna raketa, da je to gluma s ciljem da se diskreditira ruska vojska, nakon svega što se dogodilo u Mariupolju i drugdje, oni su tvrdili da su to glumci i da je krv crvena boja. Slušala sam nekoliko puta ruske kanale s njihovom propagandom i shvatila kako nema šanse da me oni shvate, da im dođe do glave da nismo mi ni fašisti ni nacionalisti, nego da je Rusija napala Ukrajinu i započela strašan rat. Smanjila sam jako komunikaciju s tim rođacima i prijateljima iz Rusije jer ne želimo jedni drugima zlo, ali naprosto imamo različite istine o tom ratu. Oni su mislili da ja uživam u Hrvatskoj na moru, a ja sam morala zamrznuti čitav dosadašnji život i početi ispočetka“, rekla je Tanya Cher.

O svemu što Hrvatska čini za integraciju Ukrajinaca, Iryna Pronenko iz udruge SVOJA rekla je da su zahvalni Hrvatskoj na pristupu tržištu rada, koji je, prema povratnim informacijama njihovih sunarodnjaka u različitim zemljama EU-a, jedan od najjednostavnijih. Zahvalni su na pojedinim lokalnim inicijativama vezanim uz učenje hrvatskog jezika i na tome što su ukrajinski stručnjaci koji nostrificiraju svoje diplome oslobođeni plaćanja pristojbe za tu nostrifikaciju. Također cijene to što država sufinancira dio najamnine za stanovanje Ukrajinaca, što Ukrajinci imaju pristup medicinskoj skrbi i, općenito, što su ih Hrvati kao narod vrlo srdačno prihvatili.

No iz udruge SVOJA smatraju da je najveći izazov pred Ukrajincima u Hrvatskoj, učenje hrvatskog jezika.

“Trenutno ne postoji edukacijsko-integracijski program na državnoj razini koji bi bio namijenjen Ukrajincima pod privremenom zaštitom. Postoje pojedine inicijative na razini gradova ili županija, kao i inicijative nevladinih organizacija poput naše, koje prijavljuju projekte, sudjeluju na natječajima i ako dobiju sredstva iz europskih fondova, mogu organizirati tečajeve hrvatskog jezika. Zbog toga je učenje jezika uvelike prepušteno samim Ukrajincima. Što se tiče problema s kojima se suočavaju ukrajinske majke, jedan od najvećih izazova je otežan pristup vrtićima budući da mnoge majke nemaju mogućnost upisati dijete u vrtić zbog nedostatka mjesta. Dok majka ne upiše dijete u vrtić, ne može se zaposliti, što stvara začarani krug. Ovdje je važno napomenuti da 86 posto naših korisnika čine žene, a više od polovine njih su majke s djecom. Veliki izazov je složen i skup postupak nostrifikacije diploma za regulirane profesije u Hrvatskoj, poput liječnika, psihologa, arhitekata i medicinskih sestara. Ti postupci također zahtijevaju znanje hrvatskog jezika i dostavu potvrda o znanju jezika na razini od B2 do C1, prijevod kompletne dokumentacije i kurikuluma, što može doseći i nekoliko tisuća, pa čak i 10 tisuća eura. Smatramo da bi razmatranje mogućnosti fleksibilnijeg pristupa nostrifikaciji diploma te proučavanje iskustava drugih država koje su olakšale te procedure, bili od velikog značaja“, zaključila je Iryna Pronenko.