Nekoliko kilometara od Siska gradi se moderan kompleks skladišnih kapaciteta od 5000 tona s naprednom sušarom, vagom i laboratorijem, vrijedan 2,2 milijuna eura. Iza tog projekta stoje 32 poljoprivrednika uglavnom iz Sisačko-moslavačke županije i nešto manje iz Zagrebačke županije, udružena u trgovačko društvo PO–PIM d.o.o. Ta priča započela je još 2016. godine kada su se poljoprivrednici iz okolice Siska i Ivanić-Grada odlučili udružiti s ciljem zajedničkog nastupa na tržištu. Od tada do danas uspjeli su pronaći put za svoje proizvode na tržišta Italije, Austrije i Mađarske, tako da danas više od 65 posto svojih usjeva prodaju u inozemstvu.

O trgovačkom društvu PO–PIM d.o.o. za Business&Banking govorili su njegovi članovi uprave Ivica Šarec, Marko Prugovečki i Tomislav Funtek. Šarec se osvrnuo na same početke njihova udruživanja:

“Ideja je nastala 2016. godine. Na mjestu gdje danas gradimo skladišta odnosno silose, bilo je natjecanje orača Sisačko-moslavačke županije. Došli smo na to natjecanje i tamo je bio državni tajnik Tugomir Majdak, koji nam je ispričao kako se u Hrvatskoj osnivaju proizvođačke organizacije te i nam predložio da se udružimo. Mjesec dana kasnije osnovali smo udrugu Proizvođačka organizacija Posavina i Moslavina. Ministarstvo poljoprivrede je imalo raspisan natječaj za uspostavu proizvođačkih organizacija pa smo na jesen prijavili svoju udrugu i u travnju 2017. dobili status proizvođačke organizacije od Ministarstva poljoprivrede. Tako smo dobili mogućnost sufinanciranja troškova skladištenja, ureda i zaposlenika i postali smo prva proizvođačka organizacija u sektoru žitarica. Uspješno smo završili petogodišnji program Mjere 9.1.1. Uspostava proizvođačkih Organizacija, a 2022. na otvoreni natječaj za mjeru 4.1.1. Ulaganja u skladišne kapacitete za žitarice, na koju smo aplicirali. Udruga kao organizacijski oblik nije bila prihvatljiva za natječaj stoga smo 2022. odradili promjenu organizacijskoga oblika proizvođačke organizacije iz udruge te osnovali društvo s ograničenom odgovornošću. Članovi Udruge postali su suvlasnici i od tada funkcionira PO–PIM d.o.o. koji je investitor novih skladišnih kapaciteta. Danas okupljamo 32 poljoprivrednika koja zajedno imaju 3500 hektara obradivih površina.”

‘Kada smo 2018. počeli s prvim izvozima u Italiju, pri dogovoru otkupa morali smo garantirati najmanje 1000 tona pojedine žitarice da bi uopće s nama razgovarali’, prisjetio se Ivica Šarec. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Prugovečki je dodao da su se udružili uglavnom mlađi poljoprivrednici, da je njihova inicijativa u početku nailazila i na podsmijeh okoline, ali da bi im se sada mnogi rado pridružili. “Prognozirali su da ćemo za godinu dana propasti”, rekao je Prugovečki.

Šarec je potvrdio da je bilo dosta averzije prema udruživanju jer su poljoprivrednici tijekom bivše države imali loša iskustva s udruživanjem u poljoprivredne zadruge. “Doista je teško bilo ljude povezati. No cilj nam je bio jasan – zajednički nastup na tržištu. A benefite smo ostvarili zajedničkom prodajom jer smo mogli planirati i ponuditi veće količine otkupljivačima. Tako kada smo 2018. počeli s prvim izvozima u Italiju, pri dogovoru otkupa morali smo garantirati najmanje 1000 tona pojedine žitarice da bi uopće s nama razgovarali. Prednosti smo osjetili i kod nabave sjemena, sredstava za zaštitu bilja i goriva jer smo naručivali veće količine sa sve članove”, objasnio je Šarec.

S godinama su se sve više orijentirali k izvozu, a paralelno s time i svoju proizvodnju prilagođavali europskom tržištu kako bi bili konkurentniji. Na izvoz su ih prisilile specifične prilike u Hrvatskoj. Tvrde da kukuruz nisu mogli plasirati u Hrvatskoj jer tovljači stoke i peradi uglavnom imaju svoje površine na kojima proizvode tu žitaricu. “Kukuruz nam otkupljuje svega par tvrtki u okolici, to su Valipile i Bio-vet, RWA koji su uzimali za sebe, ali i za preprodaju u Italiju. Što se pšenice tiče, nju smo najviše prodavali u Hrvatskoj. Od 6000 tona oko 5000 smo prodali tvrtki Mlin i Pekare u Sisku. S druge strane, proizvodimo i durum pšenicu. Na početku smo je sadili na 20, a ove godine na 600 hektara. Prošle godine smo imali 1300 tona, a kad smo počeli, svega 200 tona durum pšenice koja se u cijelosti proda u inozemstvu”, rekao je Šarec.

Objasnio je i da PO–PIM funkcionira tako da održavaju mjesečne sastanke, ali i da komuniciraju unutar grupe na platformi WhatsApp. Od prvoga dana nailazili su brojne izazove. Kako su istaknuli, u početku je bio problem Poreznoj upravi objasniti pojam „proizvođačke organizacije“. “Kako je model proizvođačke organizacije napravljen prema austrijskoj i talijanskoj legislativi, Porezna uprava s tim je imala problema. Tako smo 2019. ostali bez 254.000 kuna povrata poreza jer Porezna ne poznaje model proizvođačke organizacije i njezinih članova”, rekao je Šarec.

Dodao je i kako je veliki izazov bio pozicionirati se na tržištu EU-a jer su sve kontakte s otkupljivačima sami morali ostvariti, ali i da sada imaju izravne odnose s uljarama za soju, velikim otkupljivačima kukuruza i mlinovima za durum pšenicu u Italiji te prerađivačima uljane repice u Mađarskoj. Prugovečki je naglasio da u Hrvatskoj nema prerade soje i durum pšenice te da su Talijani najveći otkupljivači i proizvođači hrane u ovom dijelu Europe.

Probleme im zadaje i pšenica iz Ukrajine koja se pojavljuje od početka rata s Rusijom. “S tom pšenicom radi se damping cijena, a oko te pšenice ima svačega, od sumnjive proizvodnje do ukradenog žita. No kad brod s tom pšenicom uplovi u luku u Italiji, padaju cijene žita na tržištu EU-a”, rekao je Šarec.

Istaknuo je da se u Hrvatskoj najavljuje cijena od 160 eura za tonu pšenice za ovu godinu. Smatra kako je to najniža cijena otkupa u Europi. “Za formiranje cijene pšenice najviše se promatra Matif, indeks cijene pšenice na pariškoj burzi. Tijekom žetve Matif cijena bude oko 209 eura za tonu, a čak i Talijani nude veću otkupnu cijenu”, objasnio je Šarec.

Progovečki je upozorio na nelogičnosti u cijenama na domaćem tržištu: “Ako se naša pšenica otkupljuje za 15 centi, kilogram brašna u trgovini košta između 90 centi i jednog eura, a pola kilograma kruha je oko 1,5 eura, tu nešto ne štima u računici. Nedavno sam gledao televizijsku poljoprivrednu emisiju u kojoj su izračunali kako se s plaćom saborskog zastupnika 90-ih godina moglo kupiti pet tona, a danas čak 25 tona pšenice”, naglasio je Prugovečki, upozoravajući na nisku cijenu otkupa pšenice.

Kažu i da nemaju neke značajne podrške vlasti oko tržišta i cijena te da se sve svodi na natječaje Ministarstva poljoprivrede na koje mogu aplicirati ako ostvaruju uvjete. Tvrde da su većinom prepušteni sami sebi i svojoj borbi. “Sad imamo investiciju izgradnje silosa od 2,2 milijuna eura. Na tu lokaciju morali smo dovesti struju, izgraditi trafostanicu i asfaltirati pristupnu cestu. Sad sve moramo dovršiti i dobiti uporabnu dozvolu do 30. lipnja. Mora doći kontrola vidjeti jesmo li sve napravili prema projektu i onda ćemo tek znati koliko ćemo dobiti od odobrenih 44 posto subvencije iz fondova EU-a”, objasnio je Funtek.

U blizini Siska gradi se moderan kompleks skladišnih kapaciteta 5000 tona s naprednom sušarom, vagom i laboratorijem, vrijedan 2,2 milijuna eura. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Šarec je napomenuo kako i zbog klimatskih promjena imaju problema, ali da ne traže stalno pomoć države kao što se to radi u nekim drugim hrvatskim krajevima. “Naša polja su na 90 metara nadmorske visine i imamo puno problema s vodom. Do prije tri tjedna je bilo blato i nismo mogli sijati, sad su suša i vrućina, zemlja se zabetonirala i opet biljke pate jer im je zarobljen korijen. Sad bi nam kiša dobro došla, a nema je”, objasnio je Šarec.

PO–PIM d.o.o. ima sve veći ugled među proizvođačima pa im se sve više pridružuju i novi OPG-ovi. Što se podjele oko usjeva tiče, kažu kako nema nikakvih problema oko toga jer da je svatko svjestan koliko čega može proizvesti i koja poljoprivredna kultura je najprikladnija za njegovu zemlju. “Nema nikakvog pritiska da netko nešto mora saditi. Svi sadimo četiri kulture koje se rotiraju. Uljana repica pa kukuruz i onda soja pa pšenica. Te se četiri kulture rotiraju unutar jedne godine. Svi obvezno imamo četiri kulture kako bismo mogli dobiti poticaj od ministarstva. Naime, ovisno o površini OPG mora imati tri ili četiri kulture i mora ih rotirati na poljima. Kod nas ima najviše kukuruza. Sijemo oko 1500 hektara kukuruza. Pšenice je bilo oko 900, sad imamo preko 1000 hektara. Imamo i preko 600 hektara durum pšenice i soje. Repice je bilo manje jer je loša cijena pa imamo oko 300 hektara. Svi sadimo prema vlastitim mogućnostima i preferencijama. Na nekim parcelama, naprimjer, ne sijemo kukuruz zbog blizine divljih svinja koje rade veliku štetu. Svi znamo već sad što ćemo sljedeće godine sijati. Stoga znamo i koliko ćemo čega unaprijed imati što nam omogućava da potpišemo ugovore s otkupljivačima jer im možemo garantirati potrebne količine”, objasnio je Funtek. Dodao je kako će uporabom silosa moći moći ostvariti bolje prodajne cijene proizvoda jer ih neće prodavati u trenutku žetve kad je cijena najnepovoljnija. Naime, u silosu će moći skladištiti žitarice dok im cijena na tržištu ne poraste.

U medijima se u posljednje vrijeme često spominje da Hrvatska uvozi previše hrane iako ima dovoljno kapaciteta da je sama proizvede. S time se slažu iz PO–PIM-a. “Hrvatska bi mogla sve sama proizvoditi, od žitarica, povrća, voća do mesa. Trebali bismo uvoziti samo kavu, banane, odnosno one kulture koje ne možemo sami uzgojiti”, rekao je Šarec.

Prugovečki ističe da je uvoz hrane u Hrvatsku velik i zbog toga što država od njega ima više koristi nego od proizvodnje hrane kroz naplatu PDV-a. “Naime, mi uvozimo gnojivo, a na njega ne plaćamo PDV. Onda izvozimo žitarice i opet država ne naplati PDV, jedino što dobije je porez na dohodak. Država nema puno koristi od nas jer ne plaćamo puno PDV-a, a kod uvoza se plaća PDV. Uvozimo polugotove proizvode, smrznuti kruh koji se tu samo peče. Prodaju ga skupo krajnjem potrošaču i on plaća veliki PDV državi. Od nas ostaje malo državi. Nažalost, u Hrvatskoj nedostaje pogona za proizvodnju finalnih prehrambenih proizvoda. Izvozimo sirovinu, a uvozimo gotovi proizvod. Da imamo preradu u Hrvatskoj, vjerojatno bi to bilo drugačije”, smatra Prugovečki.

Šarec se nadovezao kako Hrvatskoj godišnje treba 500.000, proizvede se 900.000, a opet uvezemo svake godine 200 do 300 tisuća tona pšenice: “Netko otkupi pšenicu po 150 eura za tonu, izveze za 170 i kasnije tijekom godine opet uveze po 220 eura”, zaključio je Ivica Šarec.