Grad ostavljen od svih, pomoć koja nije stizala, jauci i krikovi sirotih ljudi koji su ostali bez domova. Trodijelni dokumetarac o uraganu Katrina, koji je 2005. pogodio New Orleans, uzrokujući najveću tragediju u povijesti Afroamerikanaca 21. stoljeća, ide u rubriku “obavezno pogledati” . To je dirljiv pogled na muke jednog grada u nastojanju da im netko pomogne, dok su svi okretali glavu. To je priča o rasizmu i ravnodušnosti predsjednika Georgea W. Busha prema najsiromašnijem sloju ljudi, koji su ostali bez domova. 

Teško je jednom riječju posljedice uragana Katrina. Kombinacija užasne prirodne katastrofe i hladne birokratske ravnodušnosti prema osiromašenim afroameričkim žrtvama čini ga možda najznačajnijim događajem u povijesti Afroamerikanaca 21. stoljeća.

Ovaj sjajan dokumentarac obilježio je 20 godina od dana kad su vjetar, voda i rasizam opustošili New Orleans, pa ne čudi da su filmski autori dvije uzastopne generacije, Spike Lee i Ryan Coogler, izvršni producenti svog filma.

Screenshot/Netflix

Priča je vrlo emotivno i snažno ispričana. Katrina, uragan koji na ljestvici do pet ima najveću jačinu, znači pet. pogodila je New Orleans 29. kolovoza 2005. Naredba za evakuaciju grada stigla je kasno, a mnogi stanovnici s ograničenim ekonomskim sredstvima nisu imali način da izađu. Nisu imali automobile. Problem je što nitko nije htio narediti evakuaciju jer bi je onda, logično, morao i provesti. Tako je predsjednik Bush prebacio na lokalnu vlast, lokalna vlast na nekog drugog, ovi na trećeg…

No prije no što pogledate ovaj sjajan dokumentarac morate znati da New Orleans leži ispod razine mora. Zemljopisno, to je najnepovoljnije mjesto u SAD-u za udar uragana. U sjevernom djelu je jezero Pontchartraub, koje se proteže na 1630 km2, dok je na jugu moćni Mississippi. New Orleans kao da je u nekoj zdjeli. Neki njegovi djelovi su tri metra ispod razine mora. Jedina zaštita bio je sustav nasipa, koji je bio užasan. Plimni val koji se očekivao bio je sedam i pol metara, a nasip  je bio preslab.

Screenshot/Netflix

New Orleans je udolina, veći dio grada je ispod razine mora i nakon što je uragan udario, cijela su naselja poplavljena. Završilo je s 1392 poginulih i tisućama izbjeglica u vlastitom gradu. Pomoć je nevjerojatno sporo stizala, lokalne vlasti bile su nespremne, a nacionalna vlada Georgea W. Busha nije pretjerano marila.

Najžalosnije da je predsjednik George W. Bush bio na odmoru i dva dana nakon udara Katrine. U govoru od 32 minute, na ovu užasnu tragediju potrošio je manje od dvije minute.

Dokumentarac “Come Hell and High Water” ili kako je na Netflixu prevedn “Vodeni pakao” vremenski je prikaz o danima uoči Katrine i jasno pokazuje zašto je New Orleans bio toliko ranjiv. Istovremeno, vrlo otvoreno i snažno govori o rasizmu, koji je bio u većini američkih medija i politčkih elita. Dok su ljudi, umirući od žeđi, uzimali namirnice iz napuštenih trgovina, mediji su to prikazivali kao pljačku, policija je umalo pucala na gladne i žedne ljude. Bijelci nisu ni približno imali sličan tretman.

Film iznosi bezbrojne nepravde koje su nastavile pustošiti New Orleans i nakon što se voda povukla, o čemu izvještavaju ljudi poput glumca Wendella Piercea i glazbenika Branforda Marsalisa, koji su preživjeli Katrinu.

Saznat ćemo i kako je jedinstvena kultura grada namjerno i planski spriječena u ponovnoj uspostavi počevši od osiguravajućih društava i banaka, koje su nemilosrdno uzimale ono što su tvrdile da im se duguje. Vladina akcija obnove bila je usmjerena isključivo na područja bogatih bijelaca, dodjeljujući novac na temelju prethodnih vrijednosti zgrada. Mnogi lokalni stanovnici, posebno crnačka srednja klasa, otišli su u Atlantu ili Houston.

Ova i brojna druga pitanja – rastući kriminal koji dovodi do procvata privatiziranih zatvora, gentrifikacija koja pretvara crnačka područja u bijela – gledatelju se predstavljaju u brzom tempu.

Spike Lee je fino usklađen u prikazivanju kako duh, kultura i duša grada mogu preživjeti najgore teškoće, pa završava s notom prkosne radosti. New Orleans, kaže nam, ponovno živi i prkosi svim nastojanjima da ga se uguši. Dokumentarac je dirljiv prikaz onoga što je izgubljeno i ukradeno, ali nas uvjerava da New Orleans nikada neće nestati, čak i ako više nikad neće biti isti