Valentina Crnković, profesorica na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD), s maturantima je organizirala prvu izložbu njihovih školskih radova na temu ‘lutke’. Izložba prikazuje 24 rada i 24 fotografije, a otvara se 17. ožujka u Hrvatskom školskom muzeju

„Kazališne lutke oživljavaju tek u kazalištu. Dobivaju svoje scenografije i svoje scenarije. Lutke postaju akteri priče umijećem lutkara i prenose poruke publici. Potaknula sam učenike da za svoje lutke osmisle situacije, pronađu scenografije i željene atmosfere u javnom i privatnom prostoru. Tako su se učenici bavili traženjem lokacija što spada pod filmsku scenografiju. Odatle i naziv izložbe ‘Lutke izvan kazališta’“, rekla je Valentina Crnković, profesorica na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD), čiji su učenici organizirali prvu izložbu svojih školskih radova na temu „lutke“.

U Hrvatskom školskom muzeju 17. ožujka bit će otvorena izložba „Lutke izvan kazališta“, na kojoj će biti izloženi radovi ŠPUD-ovih učenika odjela Aranžerstva i scenografije – 24 lutke i 24 fotografije tih lutaka u prostoru. Valentina Crnković je cijenjena scenografkinja i kostimografkinja koja je i sama pohađala slikarski odjel ŠPUD-a, škole u kojoj danas predaje. Nakon ŠPUD-a upisala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom i Kunstakademie Düsseldorf. Nakon dva semestra u slikarskoj klasi prešla je u klasu scenografije gdje se bavila slikarstvom, kiparstvom, prostornom instalacijom, scenografijom, kostimografijom i dramskim tekstom. U toj klasi diplomirala je i magistrirala te je do danas autorica brojnih scenografija i kostimografija diljem Njemačke i u Hrvatskoj. Vratila se u ŠPUD, gdje kao profesorica predaje Crtanje i slikanje, Pismo, Oblikovanje prostora, Aranžersko – scenografske tehnike i Tehnologiju materijala, ali i dalje se bavim kazališnom i televizijskom scenografijom i kostimografijom.

Valentina Crnković objasnila je što je bio zadatak i kako je došlo do ove izložbe učeničkih radova:

„Zadatak iz programa postavila sam kao projekt koji može biti u stalnom i spontanom razvoju kroz procese kreativnog promišljanja, istraživanja i donošenja samostalnih odluka učenika, čemu su učenici pristupili vrlo studiozno. Rezultati su bili izvanredni, i to ne kod pojedinaca nego kod svakog pojedinog učenika. Uvidjela sam da su radovi prevrijedni da bi krajnji cilj stao na usvojenom znanju, vještinama i ocjenama. Dopustila sam da radovi i vrijeme pokažu kamo će nas to dovesti. Krajnji rezultat je predstavljanje radova zagrebačkoj publici u obliku izložbe. Hrvatski školski muzej potpuno je podržao ideju o izložbi i omogućio nam da je realiziramo u njihovoj galeriji.“

Pojasnila je i zašto je rad uključivao baš izradu lutaka. Kaže da se program predmeta koje predaje na Aranžersko – scenografskom odjelu bavi istraživanjem tema, razvijanjem ideja kroz skiciranje, usvajanjem znanja o različitim tehnikama rada i različitim materijalima baveći se scenografijom, rekvizitima i kazališnim lutkama.

‘Kada razmišljam o procesu i rezultatu, ponosna sam što sam ih mogla pratiti u razvoju, poticati ih da u svakom zadatku naprave korak više’, kaže profesorica Valentina Crnković

„Zadatak je bio zadnji rad u školskoj godini 2023/24, kada su sadašnji maturanti bili treći razred. Neki od radova završavani su početkom ove školske godine. U vrijeme kada sam promišljala o zadnjem zadatku u školskoj godini, u Galeriji Kranjčar otvorena je izložba ‘Pripitomljeno Nakazalište, Oblikovanje teatralije Zlatka Boureka’. Budući da je zadnji zadatak bio kazališna lutka, odlučila sam da za zadatak inspiraciju potražimo upravo na izložbi Zlatka Boureka. Zadatak je započet istraživanjem i promišljanjem o karakternim osobinama prevodeći ih u groteske i karikature. Učenici su otkrivali svoje interese u postavljenoj temi zadatka kroz skiciranje ideja. Preuzimali su Bourekovu sklonost groteski i ekspresiji, ali su istovremeno razvijali svoj osobni pristup zadatku. Djelomično zadanim materijalima, a djelomično slobodnim odabirom materijala oblikovali su kompleksne volumene u kojima su otkrivali svoje kiparske sposobnosti“, rekla je Valentina Crnković.

Ovo je prva izložba koju je organizirala s učenicima. Kroz rad na nastavi s učenicima, kaže, pokazalo se da su zrela i predana generacija koja odlično surađuje kao kolektiv bistrih i promišljenih individualaca. Učenici su studiozno pristupili zadatku, a ona ih je poticala na istraživanje teme i skiciranje ideja. Učenici su bili spremni uložiti i svoje slobodno vrijeme i izaći iz okvira nastave kako bi zaokružili zadatak, o čemu je rekla:

„Krenula je bujica ideja: ‘biznismen koji odustaje od svog zanimanja i odlučuje se baviti zemljoradnjom’, ‘priča dvoje zaljubljenih’, ‘scena na partiju’… Učenici su također imali potrebu tematizirati privremeno preseljenje ŠPUD-a na Velesajam zbog obnove svoje zgrade uništene nakon potresa pa su lutke fotografirali ispred ŠPUD-a u zadnjem tjednu prije preseljenja. Takav razvoj projekta, trud, zaigranost i neprekidno stvaranje zavrijedili su biti predstavljeni publici u obliku izložbe. Kada razmišljam o samom procesu i rezultatu, osjećam se ponosno što sam ih mogla pratiti u njihovu razvoju, poticati ih da u svakom zadatku naprave korak više i biti im podrška u zadnje tri godine. Ono što bih željela da ponesu iz iskustava kroz koja su prolazili u ovoj školi, jest da svojim talentom, upornošću i posvećenošću mogu postići što god si postave kao cilj, bilo da se radi o scenografiji ili bilo kojem drugom zanimanju i interesu.“

Kad je u pitanju scenografija, postoji velika potreba za tim zanimanjem, a dokaz su i prvi studenti diplomskog studija scenografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dosad nije bilo objedinjenog studija scenografije pa su studenti odlazili ili u inozemstvo ili studirali na srodnim fakultetima te su učili „u hodu“ i u praksi. U zagrebačkoj Školi za umjetnost i dizajn, govori Valentina Crnković, interes za odjel scenografije posljednjih godina sve je veći:

„Smatram da je potreba za zanimanjem scenografa vrlo velika, možemo to provjeriti ako izbrojimo koliko samo Zagreb ima gradskih i privatnih kazališta, a koliko ih je sveukupno u Hrvatskoj, koliko se producira godišnje u televizijskim kućama, od studijskih emisija, dokumentarnog programa do serija i filmova. Galerije i muzeji također uključuju rad scenografa u osmišljavanju koncepcija i dizajnirana postava. Za rad na scenografiji potrebno je zadržati skoro pa dječju radost prema novim otkrivanjima i istraživanjima. Isto tako je potrebno njegovati otvorenost i radoznalost u komunikaciji s timom suradnika koji kroz suradnju stvaraju nešto novo iz nečega ili ni iz čega. Također im želim prenijeti da je velika vrijednost biti autentičan, vjerovati u svoje ideje i ciljeve i osmisliti njihovu realizaciju, pa čak i kada okolina ne pruža podršku koja smatraju da im je potrebna. Bez obzira na to hoće li se u životu baviti scenografijom ili nečim potpuno drugim, takve postavke mogu im donijeti radost u tome što rade. Upravo na tu razigranost, tvrdoglavost i radoznalost svakim danom me podsjećaju moji učenici i uvijek me iznova nauče nečemu novom i podsjete na nešto zaboravljeno.“

Plakat za izložbu ‘Lutke izvan kazališta’ koja će biti otvorena od 17. do 29. ožujka

Iako se posvetila profesorskom poslu, Valentina Crnković i dalje je aktivna u scenografiji, radi u kazalištu, ali i na jednom velikom projektu – izložbi u Etnografskom muzeju. Radi se o dizajnu izložbe „Zemlja/zemlja“ koja će biti otvorena u rujnu.

Jedna od učenica čiji će se rad moći pogledati na izložbi je i Marija Skalonjić. Kako kaže, tema ovog zadatka bila je da kazališna lutka bude osoba i da mora biti ekspresivna:

„Jako mi je to odgovaralo zato što se 12 godina bavim kazalištem, idem u dramsku grupu, probala sam puno sportova i drugih radionica, ali jedino sam u dramskoj pronašla velik interes. Zbog ljubavi prema kazalištu upisala sam odjel scenografije u školi za umjetnost i dizajn. Najzanimljivije mi je to što se u školi iz svakog predmeta potiče kreativnost. Previše sam otvorena i to se vidi na radovima, radim velike radove i s puno boja. No ovaj rad nije za mene tipičan. Moja lutka, prema prvotnoj ideji, trebala je biti anksiozan čovjek, paranoičan. U početku je mogla stajati sama bez potpore, ali se u transportu do privremene lokacije škole uništila. Na to sam odgovorila tako što sam dodatno pokazala to uništenje i sada lutka zapravo pokazuje mjesto zločina, jako sam zadovoljna time kako sad izgleda.“

Marija Skalonjić se kroz dramsku grupu dosta bavila emocijama pa je to nastavila i u školi, kroz scenografiju. Kaže da joj to jako pomaže da se iskaže. Kad je riječ o izložbi radova, koja će se moći razgledati do 29. ožujka, tvrdi da ni njoj ni ostalim kolegama u razredu još nije potpuno „sjela“ ta cijela ideja o izložbi. Uzbuđeni su, pomalo i prestrašeni te kaže da su svi podcijenili važnost takvog događaja. No kako se bliži dan otvaranja izložbe, tako je svjesnost sve veća, a time i motivacija i poticaj da budu još bolji.

Ian Remenar također je jedan od autora na izložbi „Lutke izvan kazališta“. Otkrio je da prvotno nije uopće osmislio izgled svoje lutke. Previše je razmišljao o tome kako lutka treba izgledati. No ubrzo potom osmislio je svoju lutku – to je stari djed kojemu nedostaje kosa, veteran rada koji uvijek mora biti u pravu pa ga je zato prikazao kao kocku.

„Smjestio sam ga u obitelj, a djed ima jake ekspresije – ozbiljnu ‘stisnutu’ facu, stisnuta usta, kao da se mršti. Zadovoljan sam rezultatom, lijepo sam je obojio i napravio kao da je model za neku sportsku marku, koristio sam srebrnu boju. Iako je zanimljivo raditi lutke, najzanimljivija mi je izrada rekvizita, time bih se volio baviti nakon što maturiram“, zaključio je učenik ŠPUD-a Ian Remenar.