Sopranistica Valentina Fijačko Kobić, prvakinja Opere HNK-a u Zagrebu, prvi put pjeva Rusalku, naslovnu ulogu istoimene opere češkog skladatelja Antonína Dvořáka koja će na zagrebačkoj sceni premijerno biti izvedena 9. svibnja, 99 godina od posljednje premijerne izvedbe

”Rusalka” je najpoznatija opera češkog skladatelja Antonína Dvořáka nastala prema libretu Jaroslava Kvapila. Legende o rusalkama, riječnim duhovima, odnosno nedobrohotnim vodenim djevojkama iz slavenske mitologije, u svojim su bajkama zapisali Dvořákovi suvremenici, češki pisci Karel Jaromír Erben i Božena Němcová. Nadahnuće za libreto Kvapil je pronašao u bajci ”Mala sirena” Hansa Christiana Andersena. Snoviti ugođaj nadahnuo je Dvořáka na skladanje poetične i senzualne impresionističke glazbe. Upravo je ”Rusalka” nova operna produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koja se premijerno, 9. svibnja, na scenu donosi 99 godina od posljednje premijere te opere u Zagrebu.

Redateljica je Caterina Panti Liberovici, dirigenti Srba Dinić i Andrej Vesel, a ulogu Princa u alternaciji donose Tomislav Mužek, Stjepan Franetović i Domagoj Dorotić. Naslovnu ulogu Rusalke igraju Valentina Fijačko Kobić i Josipa Lončar.

Valentina Fijačko Kobić, prvakinja Opere HNK u Zagrebu, rođena je u Varaždinu. Diplomirala je i magistrirala pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Lidije Horvat Dunjko. Usavršavala se u Beču kod Kammersängerin Olivere Miljaković. Godine 2001. debitirala je na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao Lauretta u operi ”Gianni Schicchi” Giacoma Puccinija. Od rujna 2003. do konca 2006. bila je solistica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, od siječnja 2007. solistica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, a od 2018. prvakinja je Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

NACIONAL: U novoj produkciji ”Rusalke” pjevate naslovnu ulogu. Kakva su vam iskustva s ovom operom i ovom ulogom?

Ova uloga mi je jedna od onih koje su me dotaknule na najdubljoj razini i glazbeno i emocionalno. Dvořákova ”Rusalka” je izuzetno bogata partitura i glazbom i značenjem. Ovdje se ne radi samo o vokalnim zahtjevima – a oni su ogromni – već o dubokom unutarnjem putovanju lika. Rusalka je biće koje naizgled dolazi iz bajke, ali njezine emocije, njezina čežnja za ljubavlju, za pripadanjem, njezina bol zbog odbacivanja, to su univerzalna ljudska iskustva.

U ovoj novoj produkciji, koju režira Catarina Panti Liberovici, doživjela sam jedan potpuno drugačiji pogled na lik. Catarina radi iznutra prema van, ne oslanja se samo na vizualnu simboliku iako je i ona prisutna, nego nas vodi prema biti: tko je Rusalka kad nije na pozornici, kad je sama sa sobom? Kako diše? Kako šuti? I to je iskustvo koje me obogatilo i kao umjetnicu i kao osobu.

NACIONAL: Kakva je vaša Rusalka? Što vam je u fokusu prilikom pripreme uloge?

Moja Rusalka je tiha revolucija. Ona nije žrtva bajkovitih okolnosti nego svjesno biće koje bira ljubav, čak i kad zna da će je to koštati. Nije pasivna, kako se ponekad tumači – ona se bori, ali njezin je otpor tih, unutarnji. U fokusu mi je bio njezin pogled na svijet ljudi: s jedne strane divljenje, čežnja, a s druge duboko razočaranje kad shvati da taj svijet nije spreman na prihvaćanje nečeg drugačijeg. Posebno sam se bavila dijelovima u kojima Rusalka šuti, kad je glas izgubila – jer tada izražavanje ide tijelom, očima, prisutnošću. To su najteži, ali i najistinitiji trenuci.

NACIONAL: Kako se pripremate za ulogu?

Proces pripreme za mene započinje puno prije proba. Prvo ulazim u partituru i tekst, tražim skrivene značenjske slojeve. Volim raditi sama, u tišini, analizirati svaku frazu, boju glasa koju traži određeni trenutak. Zatim radim s korepetitoricom Helenom Borović na tehničkoj i notnoj preciznosti. Nakon toga maestro Srba Dinić koji je od mene tražio najširi spektar dinamike i izraza te uklopio sve to s orkestrom.

Paralelno s tim počinjem graditi psihološki portret lika i često zapisujem misli kao da ih piše sama Rusalka. Pitam se: što je osjećala kad je prvi put vidjela Princa? Je li sumnjala u svoju odluku? Što znači izgubiti glas, doslovno i metaforički? Sve to pokušavam povezati u cjelinu. I konačno, u suradnji s redateljicom i kolegama, taj unutarnji portret pretvaramo u scensku prisutnost.

NACIONAL: Proučavate li kompozitora, njegova druga djela, čitate li dodatne materijale ili se koncentrirate samo na ulogu?

Proučavam uvijek sve – ne mogu drugačije. Smatram da poznavanje kompozitorova svijeta pomaže razumjeti i pojedinu ulogu. Dvořák je bio glazbenik duboko povezan s prirodom i češkim narodnim duhom, i to se osjeti u svakoj noti ”Rusalke”. Osim njegove simfonijske glazbe, proučavala sam i kontekst vremena u kojem je opera nastala, kao i slavensku mitologiju, posebno priče o vilama, vodenim duhovima, o granici između ljudskog i neljudskog svijeta. Sve to daje dodatnu dubinu ulozi. Rusalka nije samo mitsko biće – ona je metafora. Za ženu koja izlazi iz poznatog da bi pronašla vlastitu istinu.

Valentina Fijačko Kobić s Tomislavom Mužekom koji pjeva ulogu Princa

NACIONAL: Predstava se u HNK Zagreb posljednji put premijerno izvela prije 99 godina. Koliko je važno uvoditi takve naslove?

Izuzetno važno. Operna kuća nije muzej, nego živo tijelo koje mora disati s vremenom, ali i podsjećati nas na ljepotu zaboravljenih dragulja. ”Rusalka” je jedno od onih djela koje možda nije u tzv. ”željeznom repertoaru”, ali je svakako remek-djelo koje zaslužuje svoje mjesto. Uvođenje manje izvođenih naslova osvježava repertoar, otvara prostor za nova tumačenja, ali i obogaćuje publiku. A publika, vjerujte mi, osjeti kad je pred njom nešto posebno.

NACIONAL: Što je vama kao sopranistici najvažnije?

Da sam vjerodostojna. Publika prepoznaje istinu. Mogu otpjevati savršeno tehnički, ali ako nisam u kontaktu s emocijom lika, to neće dirnuti nikoga. Zato mi je važno da svaki ton, svaki pogled, svaki pokret dolaze iz iskrenog mjesta u meni. I naravno, zdravlje glasa. Njega treba njegovati kao najosjetljiviji instrument – i fizički i psihički.

NACIONAL: Što je za vaš glas najvažnije? Kakve uloge pjevate i trebate pjevati?

S godinama sam naučila slušati vlastiti glas i poštovati njegove granice. Moj vokal najbolje funkcionira u lirskim i lirico-spinto rolama – ulogama koje zahtijevaju izražajnost, ali i kontrolu. Ne trčim za ulogama koje nisu ”moje”, radije biram one koje mogu istinski proživjeti. Pjevala sam dosta Puccinija, Verdija, Mozarta, ali i suvremene skladbe. Volim kada je glazba u službi drame i obrnuto.

NACIONAL: U Zagrebu ste dugi niz godina, a prije toga i u Osijeku i Splitu. Zašto ste odlučili ostati u Hrvatskoj?

Bila je to svjesna odluka. Imala sam prilike otići, ali vjerovala sam – i još uvijek vjerujem – da i ovdje treba netko ostati. Hrvatska ima izvanredne pjevače, dirigente, redatelje, ali često nismo dovoljno vidljivi, ni među sobom ni u inozemstvu. Ja ovdje imam publiku koja me poznaje i s kojom rastem već 25 godina.

NACIONAL: U Zagrebu ste debitirali 2001. To je bilo prije gotovo četvrt stoljeća. Što vam je ostalo u najljepšem sjećanju?

Sjećam se te mladenačke treme, ali i uzbuđenja. Prvi izlazak na veliku pozornicu, osjećaj da stojim tamo gdje su stajali najveći. Najviše se sjećam ljudi – kolega koji su me podržali, mentora koji su vjerovali u mene. I naravno, publike. Taj prvi aplauz ne zaboravlja se nikad.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili operi? Što je bio okidač?

Mislim da je opera pronašla mene, ne obrnuto. Glazba je oduvijek bila prisutna u mojem životu, ali kada sam prvi put osjetila moć operne arije, doslovno sam se naježila. Bio je to trenutak otkrića, kao kad prepoznate dom. Moja profesorica Lidija Horvat Dunjko usmjerila me prema operi i tu sam zapravo prvi put osjetila da je to moj put.

Valentina Fijačko Kobić u HNK-u u Zagrebu ostvarila je svoju prvu ulogu 2001. godine, kao Lauretta u operi ‘Gianni Schicchi’ Giacoma Puccinija. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U ”Rusalki” je glavni lik nimfa. Što vas privlači u toj mističnosti koju opera često donosi?

Privlači me upravo to što opera dopušta preuveličavanje emocije, mistiku, simboliku. Na sceni možemo biti nimfe, boginje i duhovi i kroz njih govoriti o najdubljim ljudskim temama. Rusalka je savršen primjer: ona je nimfa, ali i žena, dijete, zaljubljena duša, odbačeno biće. Kroz njezinu priču govorimo o prihvaćanju, identitetu, o tome koliko daleko smo spremni ići zbog ljubavi. To je univerzalno.

NACIONAL: Kako dočarati sve te emocije? Što vam je najveće zadovoljstvo u pripremi uloge?

Najveće zadovoljstvo je kad lik počne ”živjeti” u meni. Kad ne razmišljam više o frazi, o pokretu, nego osjećam svaku riječ kao svoju. Taj trenutak kad glas nije samo zvuk, nego emocija – to je razlog zbog kojeg pjevam. Da kroz sebe prenesem nešto veće, dublje.

NACIONAL: Koliko je izazovno pjevati Dvořáka u odnosu na Puccinija, Verdija, Mozarta, koje ste pjevali mnogo puta?

Dvořák ima posebnu glazbenu osjetljivost. Njegove fraze su naizgled jednostavne, ali nose toliko emocije da morate biti vrlo pažljivi kako ih oblikujete. Nema mjesta za patetiku – sve mora biti proživljeno i iskreno. Za razliku od Puccinija, gdje emocija često ”puca” na površinu, kod Dvořáka ona djeluje iznutra, kroz tišinu, kroz glazbenu suptilnost. To je za mene novi izazov i novo bogatstvo.

NACIONAL: Koliko vam slavenski kontekst pomaže u ulozi?

Pomaže mnogo. Rusalka nije ”strana”, ona je dio našeg svijeta mašte. Svi smo odrasli na tim pričama o vilama, šumama, duhovima vode. To daje dodatnu autentičnost – ne moram izmišljati, samo se prisjećam. A publika to osjeti.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ”Rusalke”?

Nakon ovako velike uloge, planiram si dati trenutak da se ”odmorim” i psihički i glasovno. Imam nekoliko koncerata koji slijede, a potom rad na novoj operi koja će biti novi izazov. Veselim se tome, ali zasad sam cijelim bićem u ”Rusalki”. Ovo je uloga koja me traži cijelu i s radošću joj se dajem.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti na pozornici, kad znate da ste napravili nešto dobro, kad se publici sviđa?

To je osjećaj koji nadilazi svakodnevno. Ne događa se često da dobijete tako neposrednu, iskrenu potvrdu svog rada. U tom trenutku – kada osjetite da vas publika ”prati”, da diše s vama, da je dirnuta onim što se događa na sceni – to je nevjerojatna povezanost. Ne mogu reći da tada osjećam ponos u klasičnom smislu, više je to mirna radost, osjećaj ispunjenja. Kao da sam uspjela prenijeti nešto neizrecivo, nešto veće od mene same. Taj trenutak potvrđuje da umjetnost nije samo tehnička izvedba, ona mora imati dušu, mora biti istinita. I kada to osjetim iz publike, tada znam da je sve imalo smisla.

NACIONAL: Zašto vam je važno okušati se u što više sopranističkih rola? Što time dobivate?

Za mene je svaka nova uloga prilika za unutarnji i umjetnički rast. Sopranistički repertoar je izuzetno raznolik i bogat i svaka uloga nosi svoj karakter, svoju psihologiju, svoj vokalni svijet. Jedna uloga traži dramatičnost, druga suptilnost, treća tehničku virtuoznost, sve to utječe na moj glas, ali i na mene kao osobu. Ulaskom u različite likove učim o emocijama, o granicama, o izrazu. A svaki glas se razvija kroz izazov. Što više uloga pjevam, to se više razvijam i vokalno i interpretativno. To nije puko skupljanje iskustava, to je oblikovanje identiteta umjetnice.

NACIONAL: U operi se uvijek dobije ”cijeli paket” – scena, raskoš, kostimi, produkcija. Što je vama najdraže? Odnos s kolegama, pratnja orkestra, suradnja s dirigentom? Ili sve to? Koliko vam je kao izvođačici važna glazba, primjerice u slučaju ”Rusalke”?

Iskreno, sve to mi je jednako važno. Opera je kolektivna umjetnost i tek kada svi elementi funkcioniraju zajedno, tada se događa ono pravo. Naravno, odnosi s kolegama na sceni su presudni – povjerenje i suigra su temelj izvedbe. Dirigent je na neki način naš vodič i s njim se razvija poseban dijalog. Orkestar je tijelo koje nas nosi. A redateljica, kao što je u ovom slučaju Caterina Panti Liberovici, daje kontekst, prostor, viziju, ali i veliku podršku. Užitak je bio rad na ovoj operi. Glazba je ipak početak svega. U ”Rusalki” posebno – Dvořákova partitura je čudesna. Ona nosi i riječi i tišinu. Kad Rusalka izgubi glas, glazba postaje njezin glas. Ona govori za nju. I to je za mene kao izvođačicu ogroman izazov i odgovornost – kako iznutra ostati glazbeno prisutna i kada šutim? Upravo je ta unutarnja povezanost s glazbom ključna. Ona je srce svega.