Premda joj je Županijski sud u Zagrebu presudu vratio na ponovno odlučivanje, sutkinja Općinskog suda u Splitu Julijana Ponoš ponovila je pravorijek da je franjevačka provincija odgovorna za silovanje maloljetnika koje je počinio njezin svećenik Gracijan Gašperov, što proturječi dosadašnjoj nelogičnoj i nepravednoj praksi Županijskog suda u Zagrebu

Nacional je proteklog tjedna doznao kako se sutkinja Općinskog suda u Splitu Julijana Ponoš, presudom koju je donijela 9. lipnja, usprotivila apsurdnom stavu Županijskog suda u Zagrebu, koji je 21. siječnja ukinuo i na ponovno odlučivanje vratio njezinu presudu iz 2022. kojom je Hrvatsku provinciju Svetog Jeronima franjevaca konventualaca proglasila sukrivcem silovanja maloljetnika koje je počinio njezin član i gvardijan samostana Svetog Frane u Splitu Gracijan Gašperov. Sutkinja Ponoš, naime, 9. lipnja donijela je novu presudu s istim pravorijekom da provincija i počinitelj žrtvi imaju isplatiti novčanu odštetu, gotovo udvostručivši štoviše iznos u odnosu na onaj koji je dosudila u prvostupanjskoj presudi – s jedanaest na dvadeset tisuća eura. Presuda sutkinje Ponoš, osim što u stanovitoj mjeri ispravlja nepravdu počinjenu žrtvi jednoga od najtežih poznatih slučajeva svećeničkog silovanja maloljetnika u Hrvatskoj, potencijalno je vrlo važna za praksu koju hrvatski sudovi uspostavljaju prema zločinu svećeničkog silovanja, jer je Županijski sud u Zagrebu u najmanje dva slučaja već presudio kako crkva ne može biti odgovorna za zločine svećenika, a taj će stav, postane li rutinska sudska praksa, zasigurno dodatno uplašiti i retraumatizirati žrtve te ih odvratiti od pokušaja da u institucijama zatraže pravdu, kao što će, bez sumnje, obeshrabriti dio hrvatskog klera koji želi iskorijeniti svećeničku pedofiliju te, s druge strane, ohrabriti konzervativni dio katoličke hijerarhije koji se tome ogorčeno, a često i dalje vrlo uspješno protivi.

Presuda sutkinje Ponoš, koja obuhvaća 33 stranice gusto pisanog teksta, temeljita je, podrobna i jasno obrazložena. Ključna tvrdnja te nove presude sadržana je u ovom citatu: “(…) Ovaj sud smatra da je uz tuženika ad. 3 (Gracijan Gašperov, op.a.) solidarno odgovoran i tuženik ad.1 (Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca) i ovaj stav suda se ne mijenja od donošenja ranije prvostupanjske presude. Naime, za ponoviti je, što se tiče (franjevačke provincije, op.a.), da je isti pravna osoba, radi se o Provinciji kao pravnoj osobi Katoličke crkve, u ovom slučaju Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 82/02 i 73/13) ne dovodi do ekskulpiranja (franjevačke provincije, op.a.) za štetu koju je tužitelju počinio njegov tadašnji član (Gašperov, op.a.), ovaj tuženik (Provincija, op. a.) ne negira da je u vrijeme štetne radnje, prije toga i sve do odluke Svetog Oca Franje spram tuženika (Gašperova, op. a.) ovaj tuženik bio član (franjevačke provincije, op.a.) i da je kao takav bio raspoređen od strane (provincije, op. a.) na mjesto gvardijana samostana Sv. Frane u Splitu, u vrijeme štetnog događaja, prije i poslije štetnog događaja.” Naime, ukidajući u siječnju prvostupanjsku presudu sutkinje Julijane Ponoš, žalbeno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, u kojemu su odlučivale sutkinje Lidija Bošnjaković i Ksenija Jakovčević pod predsjedanjem sutkinje Jadranke Matić, ustvrdilo je kako je sutkinja Ponoš paušalno zaključila da “Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja” franjevačke provincije za štetu koju je žrtvi počinio njezin član, bivši gvardijan franjevačkog samostana Svetog Frane Gracijan Gašperov.

Presuda sutkinje Općinskog suda u Splitu Julijane Ponoš iznimno je važna za žrtve, ali ništa manje i za odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i cijelog društva prema pošasti seksualnih zločina svećenika | Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Sutkinja Ponoš u novoj presudi ne dvoji: “Za navesti je da je ovaj sud u obrazloženju ranije prvostupanjske presude, ukinute, naveo i to sada ponavlja odnosno pojašnjava, da niti jedna odredba citiranog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ne isključuje odgovornost vjerske zajednice kao pravne osobe za štetu koju njihovi članovi počine trećim osobama, to je i logično i životno, jer se ovaj Zakon i ne bavi takvom vrstom odgovornosti, već je to prepušteno Zakonu o obveznim odnosima, koji se i primjenjuje u ovom slučaju, pa je za ponoviti da u Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica ne postoji odredba o isključenju od odgovornosti vjerske zajednice za naknadu štete koju član iste počini trećoj osobi, u tom propisu nema niti odredbe o odgovornosti vjerske zajednice za štetu koju bi eventualno počinio njen član trećoj osobi, a ove dvije okolnosti prema stavu ovog suda ne dovode do toga da (franjevačka provincija, op. a.) ne odgovara solidarno u ovom slučaju (…)” Dodatno je objasnila: “(…) Kao član Provincije, Gašperov bio je u vrijeme štetnog događaja u ovoj crkvi Sv. Frane gdje je i počinio delikt na štetu tužitelja, upravo je i Provincija odgovorna za štetu koju bi vjernicima nanijeli njezini članovi obavljajući redovničke zadaće i dužnosti (…) Kratko rečeno, da nije bio redovnik, član (franjevačke provincije, op. a.), (Gašperov, op. a.) ne bi bio u ovoj crkvi i ne bi mogao počiniti štetnu radnju, pa za njegove postupke, solidarno sa njim, odgovara i red kojem je pripadao, a odgovornost (provincije, op. a.) je prema stavu ovog suda objektivna odgovornost.” Dalje pravno precizira ovako: “(Provincija, op. a.) ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodi da se objektivna odgovornost ne može pretpostavljati, te da nema pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije. Ovaj sud drži da to nije točno, odgovornost Provincije solidarno s (Gašperovim. op. a.) temelji se na citiranom Zakonu o obveznim odnosima (ZOO/)1), u ovom slučaju se u odnosu na provinciju primjenjuje odredba čl.170 i 171. ZOO/91.”

Sutkinja Ponoš u novoj presudi navodi i kako je odnos svećenika prema nadređenoj crkvenoj zajednici “specifičan odnos koji bi najbliži (pa i mnogo više od toga) bio odnosu poslodavca i radnika, kao odnos bilo koje pravne osobe (odnosno poslodavca) i njenog radnika koji je direktno i namjerno prouzročio štetu trećoj osobi. Naravno da tuženik Gašperov nije klasični radnik odnosno zaposlenik Provincije pa i nije trebalo utvrđivati njegove radne zadatke i je li primao plaću i od koga (a isti je položio i zavjet siromaštva i njegove životne potrebe kao redovnika su ostvarivane u samostanu Provincije). Općepoznat je opseg vjerskog djelovanja svećenika i redovnika i u ovom slučaju, slučaju Gašperova– gvardijana samostana. To stvarno ne treba utvrđivati, niti problematizirati, pa nije trebalo izvoditi nikakve dodatne dokaze na ove okolnosti, iako je, uzgred budi rečeno, općepoznato da svećenici dobivaju naknadu odnosno nagradu za rad koja se pogrešno naziva plaćom, a ta naknada se za svećenike isplaćuje iz prihoda njihove župe, a u ovom slučaju Provincije – o njegovim materijalnim i životnim potrebama skrbio je njegov red – Provincija koja ga je u ovaj samostan i rasporedila i u kojem je Gašperov, koji je položio zavjet siromaštva Provinciji, uz svećeničke dužnosti, živio u vrijeme štetnog događaja, što nije niti sporno. Dakle, općepoznate su dužnosti svećenika kao i položaj redovnika unutar svoga reda, a isto tako i okolnost da Gašperov nije primao klasičnu plaću i tu okolnost nije niti trebalo posebno utvrđivati jer su svakodnevne životne potrebe za stanovanjem i hranom vezano za redovničku i svećeničku službu usko vezane uz njegov red – franjevačku provinciju i njezin samostan u kojem je tada živio – Sv. Frane u Splitu.”

Novom presudom franjevačka provincija i počinitelj žrtvi imaju isplatiti novčanu odštetu, gotovo dvostruko višu u odnosu na prvostupanjsku presudu

Žrtva je u tužbenom zahtjevu tražila da sud suodgovornim proglasi i Splitsko-makarsku nadbiskupiju, ali taj je zahtjev sutkinja Ponoš odbila. Ne umanjujući eventualnu “moralnu i kršćansku” odgovornost Splitsko-makarske nadbiskupije, ona je argumentirala, ukratko, kako Nadbiskupija godinama nije znala za zločin, a kada je saznala, poduzela je korake koji su doveli do isključenja počinitelja iz svećeništva. U presudi sutkinja argumentira kako je, “što se tiče tuženika ad. 2. (Splitsko-makarske nadbiskupije, op. a.) situacija drugačija nego po pitanju odgovornosti franjevačke provincije, naime, ono što se ovom tuženiku može staviti na teret i što mu tužitelj stavlja na teret je neadekvatna reakcija odgovornih osoba Splitsko-makarske nadbiskupije (…) nedostatak empatije, ponašanje koje tužitelj tumači šikanoznim i nekršćanskim. (…) U ovom slučaju to je točno i odgovornost Nadbiskupije može biti moralna i kršćanska, ali ona prema stavu ovog suda nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari (…)”. U presudi se navodi: (…) Znajući da Provincija odgovara za svog redovnika, Nadbiskupija je naknadno, više godina nakon štetnog događaja, po saznanju i prijavama, postupila, provela je postupak koji je u konačnici i rezultirao odlukom Svetog Oca Franje u odnosu na Gašperova. Po prijavi je Nadbiskupija Gašperovu zabranila svećeničko djelovanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, nastupila je suspenzija, Nadbiskupija je pokrenula predistražne radnje i surađivala sa Državnim odvjetništvom, a po završetku procesa dokumentaciju je dostavila nadležnim tijelima Svete Stolice. (…) Istraga protiv Gašperova krenula je službeno 6.veljače 2018. godine, a generalnog vikara Nadbiskupije upravo je u prosincu 2017. godine fra Žarko Relota – gvardijan Samostana Sv. Frane obavijestio (prijavio) o ‘neprimjerenom ponašanju’ Gašperova (…) Dakle, nadležno državno odvjetništvo je za prijave spram Gašperova saznalo u travnju 2018., a službeno je od strane člana Provincije o prijavama protiv Gašperova obaviještena Nadbiskupija krajem 2017. godine. Nakon toga je Nadbiskupija postupala vezano za navedene prijave, provedena je istraga i kanonski postupak, sa navedenim ishodom po Gašperova”.

Županijski sud u Zagrebu u najmanje dva slučaja već presudio kako crkva ne može biti odgovorna za zločine svećenika | Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Presuda sutkinje Ponoš postaje još važnijom zbog okolnosti koju je i ona sama spomenula u presudi: da, naime, “postoji drugačiji pravomoćni stav drugog suda po ovom pitanju, koji ovaj prvostupanjski sud ne dijeli, a viši sudovi će u odnosu na ovo pitanje trebati zauzeti svoj stav.” Riječ je, po svemu sudeći, o sudskom sporu za naknadu štete koju je tražila žrtva svećenika Osječko-đakovačke nadbiskupije koji je 2021. pravomoćno osuđen na deset mjeseci zatvora zbog tri kaznena djela bludničenja nad maloljetnikom i jednog djela nametljivog ponašanja. Kako je u ožujku ove godine izvijestio tjednik Novosti, žrtva je tužila počinitelja, ali i njegovu Đakovačko-osječku nadbiskupiju, tražeći odštetu. U tom je sporu čak i prvostupanjski sud presudio različito od sutkinje Ponoš u slučaju koji opisujemo u ovom tekstu, presudivši da je svećenik svoje zločine počinio u svoje slobodno vrijeme, ali za ovaj sučaj važnije je da je Županijski sud u Zagrebu presudio kako, prema tjedniku Novosti, “svećenički posao nije ‘zanimanje’, nego ‘zvanje’ koje se ‘obavlja s ciljem duboke povezanosti s Bogom i to je zvanje bez radnog vremena, koje se živi cijeli život a svećenik je u svom zvanju sve do svoje smrti’”. Suci Županijskog suda u Zagrebu ustvrdili su i da “’rad svećenika i drugih vjerskih službenika vjerske zajednice predstavlja rad izvan radnog odnosa’, zbog čega prema bilo kojem svećeniku ‘ne postoji obveza nadbiskupije na isplatu plaće’”. Zaključili su, na kraju, kako “’Đakovačko-osječka nadbiskupija ne može odgovarati za djela koja je počinio svećenik s obzirom da se na nju ne mogu odnositi odredbe Zakona o obveznim odnosima’”.

Presuda sutkinje Julijane Ponoš, dakle, izazov je i za tu presudu Županijskog suda u Zagrebu, koji, očito, u svoju sudsku praksu već pretvara stav da crkvene zajednice nadređene svećeniku ne mogu biti suodgovorne za njegove seksualne zločine, ako ih počini. Taj prijepor, o kojemu se suci u Hrvatskoj očito ne slažu, mogao bi se još dugo raščišćavati na svim razinama sudova u Hrvatskoj, usprkos tome – ili baš zbog toga – što se čini zdravorazumski samorazumljivim da Katolička crkva, hijerarhijski nedvosmisleno strogo ustrojena organizacija, naprosto mora snositi suodgovornost za seksualne zločine svojih svećenika – jer zašto bi se, u suprotnome, o tome toliko javno raspravljalo i zahtijevalo da crkva sama uspostavi učinkovite mehanizme za sprečavanje takvih zločina? Zato je ova nova presuda sutkinje Julijane Ponoš iznimno važna – prije svega, dakako, za žrtve, ali ništa manje i za budući odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i cijeloga društva prema pošasti seksualnih zločina svećenika.