Mahanje repom ne znači uvijek da je pas sretan, a stari psi ne mogu naučiti nove trikove. Ovo su samo neke od pogrešnih pretpostavki o psima kojih se jednom zauvijek trebamo riješiti.

Kažu da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Ipak, čini se da o svom prijatelju ne znamo puno jer u mnogim situacijama i dalje ih ne razumijemo, a postoji i cijeli niz mitova u koje vjerujemo iako su potpuno pogrešni. Kao što to i inače bude slučaj, riječ je o nekim predrasudama koje smo
ponavljali toliko puta dok sami sebe nismo uvjerili da su istina.

Mnogi od tih mitova ne služe na čast našim omiljenim lajavcima, a neki su i štetni. Zato, ako se smatrate ljubiteljem pasa, vrijeme je za malo edukacije. Uz pomoć veterinara raskrinkajmo najčešće mitove o psima i zavolimo ih još više – ako je to uopće moguće.

Agresivne pasmine

Mnogi ljudi smatraju određene pasmine pasa opasnijima od drugih. Na primjer, na toj su listi obično pit bullovi, kao i križanci ove pasmine, ali recimo i radni psi kakve koriste vojska i policija.

Postoji službeni popis opasnih pasa u Hrvatskoj, ali treba naglasiti kako je istina zapravo ta da su to samo potencijalno opasni psi. Postoji uzrečica koja glasi: Ne postoji opasan pas, samo opasan vlasnik – i u njoj ima puno istine.

Potencijalno opasne pasmine danas mogu nabaviti i uzgajati svi – a u tome leži pravi problem. Naime, ovi psi mogu biti jednako miroljubivi kao i maltezeri, ako dobiju pravilnu dresuru. Da bi to dobili, trebaju imati educiranog vlasnika koji zna što radi.

Agresivnost kao crta karaktera povezuje se i s nekim drugim pasmina, kao što su terijeri. Ipak, istraživanja govore da je riječ o svojevrsnim predrasudama: „Američka veterinarska medicinska udruga (AVMA) provela je pregled stručnih studija o agresiji pasa. Istraživanja su pokazala da pasmina nije povezana s agresijom ili rizikom od ugriza. Zabrana uzgoja određenih pasmina također ne smanjuje ukupni broj ugriza pasa. Ugrizi od te specifične pasmine mogu se smanjiti jer ih više nema u određenom području, ali ukupan broj ugriza pasa ostaje isti“, prenosi portal posvećen psima Dogster.

Umjesto same pasmine, puno veći faktor za razvoj agresivnog ponašanja kod pasa je nedostatna socijalizacija i nedostatak prave dresure.

Pasmine idealne za djecu

Baš kao što vlada predrasuda da su neke pasmine prirodno agresivne, postoji i druga krajnost – da određene pasmine krasi urođena blagost, zaigranost i nježnost. Zato su te pasmine obično na popisu pasa najboljih za obitelji s malom djecom. Među njima redovito su pri samom vrhu retriveri, labradori, pudlice, maltezeri i biglovi.

No, baš kao kad su u pitanju negativne osobine pasa koje ne želimo vidjeti kod našeg ljubimca i one pozitivne najviše ovise o tome u kakvom okruženju pas odrasta. Svaki pas može postati agresivan ako ne dobije potrebnu dresuru i socijalizaciju. Ako nabavite štene retrivera i očekujete da će biti idealan pas bez da se potrudite, mogli biste ostati neugodno iznenađeni. Sjetite se filma Marley i znat ćete o čemu
govorimo.

Sve što psu treba je dvorište

Veliko ograđeno dvorište odlično je ako planirate nabaviti psa, ali morate biti svjesni da ćete ipak svog psa morati voditi na redovite šetnje. Osobito odrasli psi neće se puno kretati po vlastitom dvorištu nego će većinu vremena jednostavno negdje ležati pa tako neće biti osobito aktivni.

Naravno, druga je stvar ako često provodite vrijeme sa svojim psom u dvorištu i bacate mu lopticu – ali čak i tad pas treba šetnju. To je važno za njegovo mentalno zdravlje – svaka šetnja određena je mentalna stimulacija u kojoj vidi, čuje i osjeća nove stvari. Pas kojeg se redovito
izvodi u šetnju pod manjim je stresom, neće doći u napast uništiti vam namještaj kad je sam kod kuće, a imat će i puno prilika za socijalizaciju s drugim psima – i ljudima. Na kraju, šetnja je dobra i za vas, zato nema razloga da je izbjegavate.

Crno-bijeli svijet

Vjerojatno ste čuli, a možda i sami još vjerujete kako naši omiljeni ljubimci svijet vide u crno-bijelim nijansama. Znanstvenici su ovu tezu opovrgnuli te su dokazali da psi vide boje, ali ne cijeli spektar identičan onom koje vidi ljudsko oko. Psi uglavnom vide plave i žute tonove, dok crvene tonove ne mogu detektirati.

„Ljudi, kao i psi, vide zahvaljujući dvjema glavnim vrstama stanica u mrežnici oka – štapićima, koji detektiraju razinu svjetla i pokret te čunjićima, koji pomažu razlikovati boje. Ljudsko oko ima tri vrste čunjića, što nam omogućuje razlikovanje kombinacija crvene, plave i zelene boje. Psi, s druge strane, imaju samo dvije vrste čunjića, zbog čega razlikuju samo plavu i žutu boju.  To znači da su psi daltonisti za crveno-zeleno“, piše na stranicama kanadske organizacije za spašavanje životinja, BC SPCA. Imajte ovo na umu kod kupnje igračaka za vašeg četveronožnog prijatelja.

Sretan pas maše repom

Psi imaju karakterističan govor tijela kojim međusobno komuniciraju – no mi ljudi taj jezik tek trebamo naučiti. U osnovi znamo da će prestrašen pas spustiti rep i uši kako bi izgledao manji, tijelo će biti napeto i nagnuto prema naprijed ako se pas sprema napasti, a sretan pas maše repom – ili? Ne uvijek.

U osnovi, ako je tijelo psa opušteno, pogled blag, a rep se miče lijevo-desno, pas je sretan što nas vidi. No u kombinaciji s napetim ostatkom tijela, rep koji je vrlo uspravan i miče se brzo, može značiti uzbuđenje, čak i agresiju – treba obratiti pažnju i na druge znakove kako bi se dobila jasnija slika onoga što pas u tom trenutku osjeća.

Starog psa ne može se naučiti nove trikove

Ovo je predrasuda koja uvelike šteti psima – osobito onima u trećoj životnoj dobi koji po azilima i dalje čekaju svoju šansu na bolji život. Psi, baš kao i ljudi, sposobni su i uče cijeli život. Stariji psi mogu usvojiti nove vještine i trikove uz strpljenje i pozitivno poticanje.

„Iako su štenci često znatiželjniji i aktivniji, psi nikada ne prestaju učiti. Zapravo, odrasle pse ponekad je lakše trenirati od mlađih, upravo zato što su mirniji i manje razigrani. Starije je psi teže omesti i mogu se duže koncentrirati, što im pomaže da brže usvoje nove rutine
i navike“, piše Krista Williams, stručnjakinja u području veterinarske medicine, za VCA.

Jedna pseća godina sedam je ljudskih

Dakle, prema toj računici, ako prosječna patuljasta pudlica živi između 14 i 16 godina, znači da će vrlo vjerojatno prijeći sto ljudskih godina pa čak doživjeti i 112. No to nije tako jednostavno. Moramo razbiti jedan od najrasprostranjenijih mitova vezanih za pse i jednom
zauvijek raščistiti: psi stare različitim brzinama ovisno o pasmini i veličini.

Male pasmine obično žive duže i sporije stare, dok velike pasmine stare brže. Stručnjaci danas preporučuju preračun prema fazama života psa po kojem prva godina psa odgovara otprilike 15 ljudskih godina, druga oko 9, a svaka sljedeća između 4 i 6 godina, ovisno o veličini psa.

Pudlica stara 16 godina prema ovoj računici ima oko 87 ljudskih godina. Kad već govorimo o psećim godinama, podsjetimo se dirljive činjenice da je pas tu samo kroz jedan dio našeg života, ali mi smo njemu cijeli život. Zato svaki pas zaslužuje da mu taj život učinimo najboljim što možemo.