U nekadašnjem vojnom bunkeru u kojemu su se držali agregati i postrojenja za opskrbu cijelog otoka Visa strujom, već tri desetljeća obiteljska vinarija Lipanović uzgaja vino nastalo iz autohtonih sorta vina, sada planira širenje koje je nužno, ali joj država to onemogućava

Vinski podrum obitelji Lipanović na Visu jedna je od spektakularnih lokacija hrvatskog vinarstva: već više od tri desetljeća nalazi se u betonskom potkopu, u bunkeru u kojemu je nekadašnja JNA držala agregate i postrojenja za opskrbu cijelog otoka strujom. To je jedini obnovljeni bunker od četrdesetak viških bunkera i posjetilo ga je preko 100 tisuća posjetitelja iz 120 zemalja svijeta koji su kušali najbolje što Vis može ponuditi – vina od autohtonih sorti na kojima Lipanovići inzistiraju, pa i od gotovo izumrlih vrsta koje su uspjeli spasiti.

Vinarija obitelji čije se prezime na ovom otoku prvi put spominje 1589. godine, dok sačuvani zapisi o njihovu vinogradarstvu sežu najmanje šest generacija i 150 godina unatrag, čak i u hrvatskim okvirima relativno je mala: vinogradi se prostiru na šest hektara, a proizvodnja iznosi od 30 do 40 tisuća litara godišnje.

Kroz vinariju Lipanović prodefiliralo je tijekom 30 godina preko 100 tisuća posjetitelja iz preko 120 zemalja svijeta kako bi kušali vina autohtonih sorti. FOTO: Privatna arhiva

Rasli bi brže da nema endemskog hrvatskog problema zvanog državno zemljište: on je, potpuno nevjerojatno i suprotno dojmu da se pojavljuje isključivo u Slavoniji, Lici ili dolini Neretve, uspio zagorčati čak i živote otočana te blokirati razvoj vinarstva i vinogradarstva u ionako zabačenim i izoliranim sredinama kakva je otok Vis. Antonio Lipanović o tome je otvoreno govorio za G&W.

‘’Prvi i posljednji natječaj za zakup državnog zemljišta na Visu proveden je prije punih petnaest godina, a od tada ama baš ništa. Prije šest godina bila su raspisana dva natječaja, ali oni su poništeni iz tko zna kojih razloga i to nikada nije suvislo objašnjeno. Riječ je o tragediji: na otoku postoji samo nas nekoliko luđaka koji žele saditi nove loze i širiti se, ali nam država to ne dozvoljava’’, govori Lipanović i pojašnjava nelogičnosti sustava, poput one da su vinogradari tek četvrti u redu prioriteta za zakup državnog zemljišta.

‘’Nemam ništa protiv da stočari imaju prednost primjerice u Lici, ali je li normalno da je tako i na malom otoku Visu? Država u ovom slučaju kao da ne zna ili ne želi izračunati koliko joj poreza i drugih benefita donose tvrtke poput moje’’, iskreno je rekao Lipanović.

On ima ambiciju zakupiti još oko dva hektara neiskorištene državne zemlje na kojima bi zasadio nove loze i osigurao dovoljnu količinu grožđa kako bi što manje strahovao od suše i što manje ovisio o vremenskim uvjetima. Ne namjerava žrtvovati kvalitetu na račun kvantitete.

Umjesto da se ‘prilagode’ ukusu turista i spuštaju alkohol na oko 12 posto, njihova vugava – rađena od istoimene najstarije hrvatske autohtone sorte – često doseže i premašuje 15 posto. FOTO: Privatna arhiva

Lipanovićeva tvrtka ima pet zaposlenih, uz još nekoliko ‘’sezonaca’’ čiji se angažman produljio na punih sedam mjeseci godišnje. U enološkim krugovima cijenjena je zbog više razloga – od tvrdoglavog inzistiranja na autohtonim sortama do izbjegavanja kompromisa kada je riječ o karakteristikama vina: umjesto da se ‘’prilagode’’ ukusu turista i spuštaju alkohol na oko 12 posto, pa ih reklamiraju kao ‘’pitka’’ i lakše plasiraju na tržište, Lipanovići puštaju grožđe da odradi svoje i njihova vugava – rađena od istoimene najstarije hrvatske autohtone sorte – često doseže i premašuje 15 posto alkohola. Svježa vugava iz berbe 2024. tako ima 15,9 posto alkohola.

‘’Godina je bila takva, a ja ne radim kompromise i ne prilagođavam se. Jednostavno je – ako se sviđa meni, svidjet će se i drugima’’, rekao je Lipanović dok s njime prebiremo obiteljsku povijest, ali i onu osobnu.

U enološkim krugovima vinarija je cijenjena i zbog tvrdoglavog inzistiranja na autohtonim sortama. FOTO: Privatna arhiva

‘’Živjeli smo u Omišu, roditelji su radili u tvornici Galeb, ali svako malo potezali su me na Vis kod nonota i gurali u vinograd. Kao malome to mi se nije nimalo svidjelo, iskreno rečeno, išlo mi je na živce, ali valjda se radilo o sudbini. Nakon kratkotrajne epizode u ratu i još kraćeg boravka u Berlinu, 1992. godine odlučio sam da ću se doseliti na Vis i nastaviti obiteljsku tradiciju. U papirima sam pronašao da se vinogradarstvom bavio nono mog pranonota (djed pradjeda, op.a.), a prvi spomen Lipanovića na otoku datira iz 1589. godine’’, kazao je ovaj sugovornik.

Glavninu proizvodnje bijelog vina čini spomenuta sorta vugava, čija je DNK analiza potvrdila unikatan profil koji se ne podudara ni s jednom drugom sortom na svijetu, a otok Vis njezin je svojevrsni genetski centar. Frane Bulić, otac hrvatske ampelografije, autor najstarijeg i najrelevantnijeg ampelografskog atlasa te jedan od najuglednijih dalmatinskih konzervatora i povjesničara umjetnosti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, rekao je da je vugava ‘’izvrsna, ponajbolja sortu u srednjoj Dalmaciji’’.

Lipanovićev viški plavac nastaje od najstarije poznate sorte crnoga grožđa, plavca malog, ali ovaj koji raste na Visu je poseban: korijenje njegovih loza nalazi se u pijesku dubokog profila, pa loza uživa u izvanrednoj kombinaciji dubinske vlage u tlu i osunčanosti na površini. Činjenica da se uzgaja u pjeskovitom tlu, na karbonatnim pijescima nastalima nanosima vjetra, ovaj plavac čini originalnim, poprilično drugačijim od plavaca koji se uzgajaju na Braču, Hvaru i Pelješcu.

Mali dio Lipanovićeve proizvodnje odnosi se na sortu koju su opisali kao ‘’princezu na zrnu grožđa’’ koja je ‘’kapriciozna, svojeglava i komplicirana’’ i za koju su se borili punih jedanaest godina do prve berbe, pa je sada kultiviraju i buteljiraju jedini na svijetu, u ograničenoj količini od 300 do 500 boca godišnje. Zove se palaruša i bila je na rubu izumiranja.

Jedini obnovljeni od četrdesetak viških bunkera, gdje je smještena vinarija Lipanović, jedna je od spektakularnih lokacija hrvatskog vinarstva. FOTO: Privatna arhiva

‘’Nekad davno primijetio sam jednu lozu koja mi je jako dobro izgledala, pa mi je čovjek donio zadnja dva-tri prutića koja sam poslao u rasadnik iz kojega sam kasnije vratio nekoliko sadnica, pa sam opet slao nekoliko prutića i tako godinama igrao ping-pong. Posadili smo dio na divlje podloge, kalemili i tako se mučili, a nakon punih jedanaest godina imali smo prvu berbu i proizveli stotinjak litara vina, prvo tekuće zlato’’, ponosno je rekao Lipanović. Pothvat spašavanja palaruše izveo je s Antom Ivčevićem zvanim Cobo, koji je zaslužan i spašavanje dviju drugih vrsta – palagružonke i krstičevice.

Sorta palaruša slabo rađa i daje malo grožđa pa su je preci današnjih Višana sadili na najneplodnijim lokacijama, dok je zahvalnija i isplativija vugava zaokupljala svu njihovu pažnju. Nisu bili u krivu, objašnjava Lipanović, jer palaruša zbilja traži tetošenje, ali njezine kvalitete stostruko nadmašuju sve eventualne mane. Sorta je blaženo neosjetljiva na bolesti pa je treba minimalno tretirati, a njen grozd – kad joj se strpljivo pruži pravu šansu da ga uopće razvije – prizor je koji oduševljava. Vino je blago trpko, ali izuzetno kompleksno i s potencijalom za dulje odležavanje.

Mali dio Lipanovićeve proizvodnje odnosi se na sortu koju su opisali kao ‘princezu na zrnu grožđa’ koja je ‘kapriciozna, svojeglava i komplicirana’. FOTO: Privatna arhiva

Od crnih sorti Lipanović uzgaja još cipidrag, također u izuzetno ograničenim količinama.

‘’U svijetu je poznat kao zinfandel, a na Hvaru ga zovu tribidrag. Pronašli smo podatke da su ga hvarski plemići sadili na Visu prije više od pet stotina godina, pa smo ga obnovili i malo se poigrali s jezikom, odnosno nazivom’’, smije se Lipanović.

U njegovoj vinariji i kušaonici sve je spremno za turističku sezonu. Riječ je o jedinom obnovljenom i uređenom viškom bunkeru koji je u funkciji dulje od trideset godina i jedan je od senzacionalnih prostora na tom otoku. ‘’Uredili smo okoliš i namjeravali postaviti nekoliko stolova na vanjskom prostoru, u hladu rogača, ali onda smo shvatili da to nije potrebno: svima je podrum zanimljiviji, a i ugodniji jer i usred ljeta u njemu temperatura ne prelazi dvadeset stupnjeva’’, govori nam ovaj viški vinar koji viškom, dalmatinskom i hrvatskom vinarstvu predviđa blistavu budućnost. Vinari na ovom otoku, objasnio je, u velikoj su prednosti jer sade autohtone vrste i gostima nude jedinstvena i zanimljiva vina.

‘’Uspjeli bismo još brže i još bolje da napokon riješimo problem najma državnog zemljišta, što je osnova za daljnji korak’’, ponovo je Lipanović spomenuo problem o kojem smo govorili na početku razgovora.

On je to nazvao ‘’katastrofom’’, a mi ćemo, nakon što smo se uvjerili u pionirske pothvate ovog viškog vinara i njegovu strast u pristupu poslu, komotno nazvati državnim zločinom.

Lipanovićev viški plavac nastaje od najstarije poznate sorte crnoga grožđa, plavca malog, no ovaj koji raste na Visu poseban je: korijenje loza nalazi se u pijesku. FOTO: Privatna arhiva