Dok poslodavci muku muče s nalaženjem radnika, zbog čega ih moraju uvoziti, na domaćem je tržištu čitava vojska neaktivnog radno sposobnog stanovništva, odnosno onih koji ne rade niti traže posao.

Takvih je gotovo jednako kao i zaposlenih (1,517 milijuna neaktivnih u odnosu na 1,684 milijuna zaposlenih), piše Poslovni dnevnik.

Vrlo heterogena skupina

I dok je udio zaposlenih posljednjih 10 godina rastao (s 43 posto u 2014. na 51 posto lani), udio neaktivnih u istom je razdoblju neznatno pao (s 47 na 46 posto), pokazuju podaci iz Ankete o radnoj snazi Državnog zavoda za statistiku.

Stručnjaci objašnjavaju da je riječ o kompleksnom problemu jer su neaktivni izrazito heterogena skupina i njihova aktivacija zahtjeva poduzimanje niz različitih i sustavnih mjera. Takvih je malo, često su loše “skrojene” i nekonzistentne. Zato, uostalom, ni ne svjedočimo ozbiljnijem padu broja onih koji bi mogli raditi, ali posao ne traže.

To naravno nije dobro jer “aktiviranje potencijala neaktivnih građana ne samo da bi poboljšalo gospodarske pokazatelje, već bi i doprinijelo većoj društvenoj koheziji i kvaliteti života u Hrvatskoj”, naglašava Predrag Bejaković, nezavisni ekonomski analitičar.

Objašnjava da je visoka stopa neaktivnih u Hrvatskoj rezultat kombinacije demografskih promjena, neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada te nedovoljno prilagođenih socijalnih i gospodarskih politika.

“Rješenje problema leži u strateškim reformama koje će uključiti sve dobne skupine i društvene slojeve, počevši od mladih, žena, do starijih i osoba s invaliditetom”, ističe.

‘Nije vidljiv značajniji aktivacijski potencijal’

Sve su to skupine koje su u najvećoj mjeri neaktivne, no prema podacima iz Ankete o radnoj snazi za 2024. prednjače stariji od 65 godina (udio od 55 posto). Ipak, da postoji potencijal za aktiviranje govori činjenica da se podalje od tržišta rada drži više od pola milijuna (507.000) građana u dobi između 20 i 64 godina.

Valerija Botrić, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb, napominje da, s obzirom na strukturu neaktivnog stanovništva, nije vidljiv značajniji aktivacijski potencijal.

“To ne znači da ne postoji mogućnost pozitivnih promjena i dodatnog povećanja aktivnosti”, ističe.

Botrić napominje da je u svim dobnim skupinama, iako zbog različitih uzroka, veća zastupljenost žena među neaktivnim građanima. Dodatno je zabrinjavajuće je da većina neaktivnih ne traži posao i ne želi raditi, upozorava Botrić.

“Kao najčešći razlog za taj stav navode da se nalaze u mirovini ili se radi o osobama koje zbog zdravstvenih problema ne traže posao”, objašnjava.

Mnogi se žale da nema odgovarajućeg posla za njih

Ovaj odgovor upućuje na problematičnost domaćeg mirovinskog sustava koji je velikom dijelu građana omogućio prijevremeni odlazak u mirovinu te koji i dalje, zbog stalnih promjena koje ga čine nesigurnim i nepouzdanim, potiče na isto, upozorava Bejaković.

Botrić dodaje da se najveći aktivacijski potencijal nalazi u skupini koja želi raditi, ali posao ne traži aktivno.

“Unutar te skupine najveći je udio onih koji ne traže aktivno posao jer smatraju da nema odgovarajućeg posla na tržištu”, ističe.

Sve više visokoobrazovanih koji ne traže posao

Statistika pokazuje i da se posljednjih deset godina povećava udio visokoobrazovanih u ukupno neaktivnima na tržištu rada (za 4,2 postotka, na 13,5 posto), a još je više narastao udio onih sa strukovnim obrazovanjem, koji čine daleko najveći udio neaktivnog stanovništva (za 4,3 postotka, na 43 posto). Bejaković taj fenomen pripisuje neusklađenosti obrazovnog sustava i tržišta rada te nesklonosti prihvaćanja drugih poslova.

“Mladima mora biti jasno da ako se odluče za školovanje ili studiranje za tzv. suficitarno zanimanje da će teško naći posao”, kaže.

Mjere i mogućnosti aktiviranja neaktivnih naravno postoje, no one su dosad uglavnom bile usmjerene na stariju i mlađu populaciju, kaže Botrić. Kao pozitivan primjer navodi promjene u mirovinskom sustavu koje su omogućile vraćanje umirovljenih na tržište rada i koje daju rezultate jer sve više umirovljenika radi.

Poslodavci odbijaju zaposliti osobe s invaliditetom

Međutim, rezultate još uvijek ne vidimo u mjerama koje se odnose na zapošljavanje osoba s invaliditetom jer će se, unatoč kvotama i poticajima, veći dio poslodavaca radije odlučiti platiti kaznu, koja se službeno zove naknada, nego ih zaposliti.

Vidljivih pomaka nema ni u prekvalifikacijama ili stjecanju novih vještina dugotrajno nezaposlenih koji su zbog posla ostali zbog strukturnih promjena na tržištu rada, a što će s godinama vjerojatno biti sve izraženiji problem. Botrić napominje da su za rješavanje tog problema relativno nedavno uvedeni vaučeri za stjecanje određenih vještina.

Međutim, zbog načina na koji je mjera skrojena, dugotrajno nezaposleni ih ne mogu koristiti. Za to bi trebali biti prijavljeni na Hrvatski zavod za zapošljavanje, što oni u pravilu nisu. Ispada tako da vaučere koriste zaposleni, a ne nezaposleni.

Neophodne prekvalifikacije

Bejaković se slaže da bi trebalo dodatno poticati cjeloživotno obrazovanje i prekvalifikacije jer bi se tako “obeshrabrenima”, odnosno dugotrajno nezaposlenima, olakšao povratak na tržište rada. Usto, ističe, moramo raditi na mjerama podrške ženama kroz obiteljske politike.

“Povećanje dostupnosti vrtića i jaslica, subvencioniranje troškova čuvanja djece i poticanje fleksibilnog rada mogu pomoći ženama da ostanu aktivne i tijekom razdoblja majčinstva. Takve mjere već su dale rezultate u skandinavskim zemljama”, ističe, dodajući da je u Zagrebu teško dobiti mjesto u vrtiću, da ne govorimo o manjim sredinama.

Također, napominje Bejaković, treba preurediti sustav socijalnih naknada. Ako netko, primjerice, prima zajamčenu minimalnu naknadu, teško da će prihvatiti posao jer će mu on, najčešće, donijeti tek nekoliko stotina eura više od naknade koju dobiva. Prihvaćanje posla, u tom slučaju, nije isplativo jer odlazak na posao nosi svoje troškove.

Zato bi sustav socijalnih naknada trebalo vezati uz radnu aktivnost i to tako da se korisniku isplati prihvatiti posao i aktivirati se na tržištu rada. Takva bi promjena pridonijela i smanjivanju sveprisutnog i teško mjerljivog rada na crno, zaključuje Bejaković, a piše Poslovni dnevnik.

‘OBRTNIČKA RENESANSA’ U Hrvatskoj se masovno otvaraju obrti, mnogi se drukčije ni ne mogu zaposliti