Izmjena pravila vrednovanja rada znanstvenika uznemirila je akademsku zajednicu jer bi se, kažu Nacionalovi sugovornici, znanstveni rad odsad mogao orijentirati na koruptivno umrežavanje sveučilišnih profesora radi osiguravanja dovoljne citiranosti

Jeste li ikada gledali utakmicu u kojoj je nakon poluvremena sudac odlučio promijeniti pravila igre te potom poništiti neke već priznate golove na temelju tih izmjena? Ako se pita upućene članove akademske zajednice, takva se igra upravo odvija u sustavu znanosti i visokog obrazovanja jer je od 15. svibnja do 13. lipnja u javnoj raspravi podzakonski akt Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji uvodi, kako mu i ime kaže, Nacionalne sveučilišne, znanstvene i umjetničke kriterije. Taj sveobuhvatni akt mijenja pravila vrednovanja znanstvenog i nastavnog rada kao i kriterije po kojima se znanstvenici zapošljavaju i napreduju na sveučilištima i znanstvenim institutima.

Nacional je o toj temi razgovarao sa znanstvenicima iz veoma različitih struka, ali javno su o tome željela govoriti dvojica renomiranih zagrebačkih sveučilišnih profesora – Ivan Obadić, docent s Pravnog fakulteta, i Hrvoje Jurić, redoviti profesor u trajnom izboru s Filozofskog fakulteta. Na osnovi svih razgovora i prema mišljenju naših dvojice sugovornika, možemo reći da su Nacionalni kriteriji duboko uznemirili akademsku zajednicu, osobito u područjima znanosti gdje uvođenje tzv. horizontalnih kriterija zahtijeva potpuni zaokret u pristupu znanstvenomu radu jer bi se on odsad morao orijentirati na visokobudžetne znanstvene projekte i na interesno, a u biti koruptivno umrežavanje sveučilišnih profesora radi osiguravanja dovoljne citiranosti, čime se ujedno obezvrjeđuje njihov nastavni rad. Jedan od liječnika s kojima smo razgovarali naglasio je da su takvi projekti nedostižni kliničarima koji ujedno provode znanstvena istraživanja i drže sveučilišnu nastavu. Primjerice, da bi znanstvenik ispunio horizontalni kriterij institucijskoga vođenja radnoga paketa unutar konzorcijskog projekta, njime svojoj instituciji mora privrijediti najmanje 50.000,00 eura. Naši sugovornici Ivan Obadić i Hrvoje Jurić slažu se u tome da Nacionalni kriteriji modelom visokobudžetne projektocentrične znanosti razvijaju dvostruku diskriminaciju, najprije diskriminaciju humanističkih i društvenih znanosti u odnosu na prirodne, tehničke i biotehničke znanosti, a potom i diskriminaciju znanstvenika koji rade na sveučilištima u odnosu na znanstvenike koji rade na institutima.

‘Vizija prijedloga Nacionalnih kriterija je ta da se od 8 do 12 godina Hrvatska svrsta uz zemlje EU-a s najboljim sustavima visokog obrazovanja i znanosti’, kaže Hrvoje Buljan

Ako su znanstvenici tako različitih struka nezadovoljni, tko je izradio novi pravilnik? Prema upućenim izvorima, Nacionalne kriterije osmislilo je Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, na svoju ruku i pod diktatom ministra Fuchsa, iako Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti iz 2022. godine propisuje da se oni donose na temelju prijedloga matičnih odbora za znanstvena područja i prijedloga Rektorskog zbora. Štoviše, Nacionalno vijeće grubo je odbijalo i prijedloge primjerenijih kriterija vrednovanja znanstvenoga rada koje su mu slali pojedini matični odbori nakon što im je predočilo svoj prijedlog. Da su humanističke znanosti najgore prošle, objašnjava se i iz okolnosti da nijedan od 15 članova Nacionalnoga vijeća nije humanističke struke.

Nacionalne kriterije osmislilo je Nacionalno vijeće za znanost pod diktatom ministra Fuchsa. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Nacional je o tim problemima postavio pitanja Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih. Iz Ministarstva su rekli da podržavaju uvođenje novih elemenata vrednovanja znanstvenog rada i smatraju da se vrednovanje znanstvenog rada na nacionalnoj razini treba uskladiti s preporukama Europske unije. U tom smislu posebno pozdravljaju uvođenje citata jer je jedan od ciljeva reformi planiranih u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, upravo povećanje udjela znanstvenih publikacija među 10 posto najviše citiranih. Hrvatska zaklada za znanost na godišnjoj razini, ističu, objavljuje niz natječaja te je u ovoj godini otvoreno njih čak osam. Upada u oči kako nam je Ministarstvo odgovorilo da Nacionalno vijeće donosi Nacionalne kriterije na prijedlog matičnih odbora, a izostavili su Zakonom predviđen Rektorski zbor kao drugog predlagatelja tih kriterija.

Hrvoje Buljan, predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, rekao je Nacionalu da u svim zemljama Europske unije postoji hijerarhija radnih mjesta za sveučilišne profesore i znanstvenike na institutima, od najniže do najviše razine.

„Hijerarhija radnih mjesta u Hrvatskoj je docent/znanstveni suradnik, izvanredni profesor/viši znanstveni suradnik, redoviti profesor/znanstveni savjetnik te redoviti profesor u trajnom izboru/znanstveni savjetnik u trajnom izboru. U svim zemljama EU-a koje imaju kvalitetan sustav visokog obrazovanja i znanosti, od radnih mjesta koja su najviša u hijerarhiji, uz znanstvenu izvrsnost i nastavni rad očekuje se da su privukli sredstva za istraživanje kroz projekte, formirali svoju istraživačku grupu u kojoj obrazuju i usavršavaju doktorande i postdoktorande te da su ostvarili međunarodnu prepoznatljivost svojih istraživanja što se može mjeriti, među ostalim, i brojem citiranosti njihovih radova. U svim tim zemljama Europske unije praksa je da se samo dio profesora i znanstvenika, oni među najboljima, popnu na najviša mjesta u hijerarhiji. Vizija prijedloga Nacionalnih kriterija koje je izradilo Nacionalno vijeće jest da se kroz određeni period, recimo, dva-tri ciklusa programskih ugovora što znači 8-12 godina, Hrvatska svrsta uz bok zemalja EU-a s najboljim sustavima visokog obrazovanja i znanosti. Prijedlog Nacionalnog vijeća ostavlja profesorima i znanstvenicima u sustavu dovoljno vremena za prilagodbu na nove kriterije“, objasnio je Buljan.

‘Nacionalni kriteriji sugeriraju da je novac mjerilo vrijednosti projekta. Ni velika citiranost nije mjerilo vrijednosti nečijega znanstvenoga rada’, smatra Ivan Obadić

Ivan Obadić, docent na zagrebačkom Pravnom fakultetu i predsjednik Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da su u nekim državama takvi kriteriji jači ili slabiji, u nekima su predominantno zadani na razini same institucije, a sve to ovisi o specifičnostima njihovih sustava. U tom smislu, ističe, nama je zanimljiv primjer Slovenije jer je u njoj tijelo srodno našemu Nacionalnom vijeću donijelo 2024. godine Minimalne standarde za izbor u zvanja visokoškolskih nastavnika, znanstvenih i stručnih suradnika na visokim učilištima, dakle, pravilnik usporedan našemu, samo što on zahtijeva bitno manji broj znanstvenih radova za zaposlenje i napredovanje, ne obvezuje znanstvenike na kompetitivne projekte, ne spominje brojenje citata te čak i ne poznaje stupanj redovitoga profesora u trajnom izboru, nego napredovanje završava na redovitom profesoru kao trećem stupnju znanstveno-nastavnih zvanja. Slovenski pravilnik, ističe, pokazuje kako se lako demantira tvrdnja da hrvatski prijedlog kriterija slijedi neku opću normu Europske unije.

Ivan Obadić objasnio je da projekt od 200 tisuća eura može donijeti slabe ili nikakve rezultate, a projekt od 10 ili manje tisuća eura može donijeti svjetski relevantno otkriće. No, ističe, Nacionalni kriteriji sugeriraju upravo suprotno, da je novac mjerilo vrijednosti projekta. Ni velika citiranost, smatra, sama po sebi nije mjerilo vrijednosti nečijega znanstvenoga rada. Netko može imati mnogo citata jer ga drugi znanstvenici osporavaju ili jer se dobro umrežio.

Ivan Obadić i Hrvoje Jurić u novom prijedlogu kriterija vide mnogo problema. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Trebala bi se ocijeniti kvaliteta citata, odnosno, poziva li se netko na moj rad kao na znanstveno otkriće na kojem se dalje može i treba znanstveno graditi ili samo usputno jer sam se i ja, pored bezbroj drugih, tom temom bavio, ali je iz nepoznatoga razloga mene počastio referencijom. Peter Higgs, fizičar slavan po otkriću ‘božje čestice’, nakon dodjele Nobelove nagrade priznao je da ga je ta nagrada spasila od otkaza na fakultetu koji mu je prijetio zbog malog broja objavljenih radova. Immanuel Kant svoju čuvenu ‘Kritiku čistoga uma’, nezaobilaznu Bibliju moderne filozofije, napisao je kao sveučilišni profesor koji prethodnih deset godina nije objavio nijedan rad. Neovisno o tome što je otkrio ili kakvu nagradu i priznanje primio, hrvatski znanstvenik ili sveučilišni profesor prema Nacionalnim kriterijima ne može postati redoviti profesor u trajnom izboru ako nije vodio ili sudjelovao u projektima proizvoljno visoke financijske vrijednosti, a može ostati i bez posla ako u petogodišnjem razdoblju nije objavio broj radova koji se traži za reizbor“, rekao je Ivan Obadić.

Ivan Obadić se nadalje zapitao kako bi bilo da se kriterij potpuno samostalnoga autorstva određenoga broja radova koji se Nacionalnim kriterijima traže samo od humanističkih znanosti, učine općim ili horizontalnim kriterijima.

„Kako bi prošli znanstvenici prirodnih, tehničkih i biotehničkih znanosti za koje se zbog redovito velikoga broja potpisa na njihovim radovima jedino očekuje da se barem na nekim radovima naznači da su glavni autori? U slučaju fizičara koji rade u velikim znanstveno-istraživačkim grupama imamo situacije da se na jednom članku navodi i 5156 koautora. Prema Nacionalnim kriterijima teoretski je moguće da fizičar bude izabran na radno mjesto redovitog profesora u trajnom izboru ako je napisao samo 12 radova na kojima je glavni, ali ne i jedini autor, a da su svi ostali radovi plod takvih kolaboracija u kojima je jedan od mnogobrojnih koautora te koje moguće nije ni pisao. Uostalom, to je tajna i zašto postižu tako velik broj citata i osnova za stvaranje privida nenadmašne produktivnosti ponekoga fizičara“, napomenuo je Obadić.

Otkrio je i dodatni razlog zašto su Nacionalnim kriterijima sveučilišni profesori financijski i radno diskriminirani u odnosu na znanstvenike na institutima:

„Naime, osim što uz jednake znanstvene uvjete sveučilišni profesori moraju ispuniti i nastavne kriterije, znanstvenicima na institutima novi pravilnik otvara i priliku da uz bitno lakše nastavne uvjete, na zaobilazan način, postanu sveučilišni profesori i dio svojih radnih sati na znanstvenom radnom mjestu zadovolje držanjem nastave. Po Nacionalnim kriterijima moguće je da znanstvenik s instituta postane naslovni redoviti profesor u trajnom zvanju s ukupno održanih 90 sati predavanja iako sveučilišni profesor za takvu profesuru u svojoj karijeri morati održati najmanje 2250 sati predavanja, a i prije docenture 1500 kontakt sati seminara ili vježba kao asistent. Ako mislite da to nije moguće, samo ću podsjetiti da je aktualni ministar znanosti Radovan Fuchs, koji je radio na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada, upravo tako postao naslovni redoviti profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Rijeci. Preskočio je izbor u zvanje docenta i izvanrednog profesora te je odmah biran u zvanje naslovnoga redovitog profesora“, istaknuo je naš sugovornik.

‘Nacionalni kriteriji užurbano i nasilno prilagođavaju hrvatski znanstveno-visokoobrazovni sustav na takozvanu tehnoznanost, poznatiju kao STEM’, tvrdi Hrvoje Jurić

Bioetičar Hrvoje Jurić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta smatra da Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti i Nacionalni kriteriji užurbano i nasilno prilagođavaju hrvatski znanstveno-visokoobrazovni sustav globalnom trendu reduciranja cjelokupne znanosti na jednu viziju i model znanosti, na takozvanu tehnoznanost, poznatiju kao STEM. Kako kaže, nitko ne niječe važnost prirodnih, tehničkih, biotehničkih i biomedicinskih znanosti, ali ako se cijeli znanstveno-obrazovni sustav regulira isključivo prema njihovim mjerilima, izriče se smrtna presuda za humanističke znanosti i veći dio društvenih znanosti, bez kojih su zapravo i društvo, i kultura, i čovječanstvo osuđeni na propast, a u međuvremenu na životarenje. Pritom treba reći, dodaje, da i mnogi znanstvenici i nastavnici u STEM-području uviđaju problematičnost tog trenda, tako da nipošto ne treba poticati neprijateljstvo između „STEM-ovaca“ s jedne te „humanista“ i „društvenjaka“ s druge strane.

Jurić kao još jedan motiv takvog pravilnika otkriva ekonomsku logiku Ministarstva:

„Nacionalni kriteriji kao i Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, premda su njihovim tvorcima puna usta ‘razvoja’ i ‘napretka’ znanosti, umjesto olimpijske parole ‘citius, altius, fortius’, tj. brže, bolje, više, vode se parolom ‘tardius, inferius, debilius’, tj. sporije, niže, slabije. Naime, oni žele što više ljudi u znanstveno-visokoobrazovnom sustavu zadržati što dulje na što nižim radnim mjestima, po čisto ekonomskoj logici, a neometano i brzo napredovanje omogućiti samo onima koji, po naravi svojih struka, relativno lako ispunjavaju tehnoznanstveno-kapitalističke kriterije i naposljetku donose profit. Jedna od meni očiglednih posljedica bit će to da će se znanstvenici sve više usmjeravati na ono što je profitabilno za njih osobno kako bi preživjeli u sustavu, a zanemarivati istraživanja koja ne mogu dokazati neposrednu korisnost odnosno profitabilnost. Time će se malo pomalo debilizirati znanost, društvo, kultura i čovječanstvo.“

Kako bi se sada trebala postaviti akademska zajednica?

„Trebalo bi se uvažiti ekstremno nezadovoljstvo kolega i kolegica iz humanističkog područja te, na osnovi akademske solidarnosti, izraziti prigovor cjelini Nacionalnih kriterija i elementima koji su zajednički svim područjima. S optimizmom gledam na reakcije svojih kolega i kolegica na Nacionalne kriterije jer mi se čini da dolazi do buđenja i otrežnjenja u usporedbi s atmosferom 2022. kada je donesen fatalni Zakon o visokom obrazovanju i znanosti. Neki će znanstvenici i sveučilišni profesori, doduše, kratkovidno i sebično, samo panično početi prilagođavati svoje akademske i životne planove Nacionalnim kriterijima, ali karakterno bolji znanstvenici organizirat će se i stvoriti otpor. Nadam se da će otpor uroditi plodom, da će ovaj prijedlog Nacionalnih kriterija biti odbačen i da će se kriteriji kreirati odozdo od prikladnih područnih ili matičnih vijeća nagore i po propisanoj proceduri. Ali tek bi skupne i osmišljene reakcije raznih akademskih subjekata mogle izvršiti dovoljno snažan i medijski vidljiv pritisak akademske zajednice, koji bi prisilio ministra Fuchsa da se povuče, jer je, što je općepoznato, Nacionalno vijeće pod njegovom kontrolom. Radovan Fuchs nije za sve zločinstvo odgovoran samo po funkciji, kao slučajna figura na čelnom mjestu, nego je on ‘mastermind’ katastrofalne akademske politike, svojevrsnog ‘akademskog genocida’ koji se po komandama njega i njegovih istomišljenika provodi već dulje od 15 godina“, istaknuo je Hrvoje Jurić.

Primjer jednog profesora s njemačkog sveučilišta, koji nam je naveo Jurić, zorno pokazuje što bi se moglo dogoditi ako se akademska zajednica ne pokrene i ne reagira na ove trendove u znanstvenoj politici. Naime, Jurićev kolega filozof natjecao se nedavno za mjesto profesora etike na jednom njemačkom sveučilištu. Nakon uspješnog i pohvaljenog nastupnog predavanja, u razgovoru s povjerenstvom za izbor dobio je pitanje koliko bi on stotina tisuća ili milijuna eura, putem projekata, mogao godišnje privrijediti sveučilištu. Kolega se diskvalificirao svojim čuđenjem nad tim pitanjem i naivnim odgovorom da ne može odgovoriti na pitanje jer nije znao da je i to kriterij za izbor na radno mjesto sveučilišnog profesora.