U Zagrebačkom kazalištu mladih 25. veljače gostovalo je Narodno pozorište Beograd s predstavom ‘Majstor i Margarita’ Mihaila Bulgakova i to je bilo prvo gostovanje ove predstave izvan Beograda. Redatelj je Andraš Urban, a Majstora igra Aleksandar Vučković, koji je uoči gostovanja dao intervju za Nacional.

NACIONAL: Gostujete u Zagrebu, koliko su važna gostovanja, nova publika, energija, različito viđenje istog teksta?

Jako se radujem susretu sa zagrebačkom publikom, inače prvom koja će predstavu gledati izvan Beograda. Gostovanja su posebno važna za svakog kazališnog stvaratelja jer je to prilika da se potvrdi univerzalnost tema kojima se predstava bavi. Što dalje odete od mjesta na kojem je predstava napravljena, to je veći izazov razmjene sa stanovništvom. Što su stvaratelji u procesu nastanka predstave bili iskreniji i autentičniji, to će ljudi koji prisustvuju izvođenju doživjeti veću katarzu.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s tekstom „Majstor i Margarita“ i s Majstorom?

Uhvatiti se u koštac s piscem kakav je Bulgakov i vječnim temama kojima se on bavi, s ingenioznim djelom kakvo je „Majstor i Margarita“ kao i radom s redateljem Andrašem Urbanom, sve u svemu, neponovljivo je kazališno iskustvo s pregršt promjena i neočekivanih obrata, što kreativnih što emotivnih. Ne mogu reći da je bilo lako naći originalan kazališni jezik u kojemu će spomenuti faktori koegzistirati. Cijeli proces stvaranja bio je poput nekog snoviđenja što u potpunosti odgovara Bulgakovljevu romanu.

NACIONAL: U ovom tekstu jako je prisutna kritika društva, političkog režima, koliko se poruke mogu prenijeti u kazalištu, je li kazalište dobar medij za slanje političkih poruka ili je ono tu samo za zabavu?

Riječ „politika“ potječe od grčke riječi “politeia” koja se prevodi kao “poslovi koji se tiču zajednice”. Nije li kazalište institucija u kojoj se radi posao koji se tiče zajednice? Nije li ono tu da proba učiniti zajednicu boljom? Što nam jasno daje do znanja da kazalište, kao državna institucija i kao društveni fenomen, i postoji ne bi li sprovodilo politiku u najljepšem smislu te riječi. Problem je što smo mi zaboravili što politika zapravo znači jer su nam ljudi koje nazivamo političarima zgadili korijen te riječi i sad mi čim čujemo prvih nekoliko slova riječi „politika“, dobivamo nagon za povraćanjem. To i treba biti svrha, ne samo kazališta već i svih ostalih državnih institucija, da riječima vratimo njihova prava značenja. A divno je ako nam na sve to još može biti i zabavno.

NACIONAL: Ovaj roman teško je žanrovski odrediti, a u njemu se miješaju i stvarnost i java, kritika društva, metafore, vjera, biblijski likovi, zlo, demoni… Jeste li slijedili originalni predložak? Je li vam to kao glumcu lakše? Posljednjih je godina u hrvatskom kazalištu sve popularnije raditi autorske projekte, riječ je o novim suvremenim tekstovima, suvremenom jeziku, a kad se radi predstava, uglavnom se radi improvizacijom, volite li takav rad?

Ispunjava me svaki rad koji zahtijeva istraživanje i temeljitost bez obzira na to imamo li gotovu dramatizaciju ili samo predložak. U slučaju ove predstave nemoguće je bilo obraditi i odigrati sve događaje i teme kojih je ovaj roman prepun. Kada imate pred sobom takvo remek-djelo, za koje veliki broj ljudi kaže da im je i omiljeno, znate da su očekivanja velika i različita, a u isto vrijeme svjesni ste koliko je teško – pa i nemoguće – napraviti nešto što je baš svima po mjeri. To nosi sa sobom mnogo turbulencija tijekom rada, neizvjesnosti i, uvjetno rečeno, borbe među autorima za koje vjerujem da su, konkretno u ovom slučaju, urodile plodom i stvorile predstavu koja komunicira sa sadašnjim trenutkom.

NACIONAL: Kakav je osjećaj stati na pozornicu i vidjeti da publika reagira, da surađuje, da prati?

Meni to svakako imponira, ali me na neki čudan način i plaši. Teško mi je opisati taj osjećaj, ali svaki put kad postanem svjestan atmosfere koja vlada u publici, imam osjećaj da sam nekim dijelom i distanciran od toga što igram. Jasno mi je da dramski čin ne postoji bez odnosa glumac-gledatelj, ali ipak mi se čini da svjesnost o publici barem malo oduzme istinitosti izvedbe. A možda sam i u krivu, možda mi moja mladost i neiskustvo još nisu stvorili uvjete za takvu koncentraciju u kojoj jedno ne isključuje drugo.

NACIONAL: Zašto je važno postavljati klasične tekstove poput ovog?

Klasika ne zastarijeva, bavi se vječnim, univerzalnim temama. Ima nešto božansko u tome kad se identificirate s temama i dvojbama jednog Eshila, Shakespearea, Dostojevskog… Ona nas oslobađa tog egoističnog mišljenja da je nama najteže i da jedino mi imamo neki problem. Nedavno sam negdje pročitao da je zadatak umjetnosti interpretacija mitova u suvremenom kontekstu. Jako mi se to svidjelo. Ljudi su uvijek bili i bit će isti, s istim željama, istim strahovima, istim vrlinama i manama, a kontekst je taj koji se razlikuje. Klasika nas vraća nama, osnovi, biti, duši. Klasika je duševna hrana.