Branko Đurić Đuro sa svojom kćeri Zalom Đurić prvi put igra u kazalištu. Zalina autorska predstava ‘We will, we will rakija’ premijerno se izvodi 3. svibnja u kazalištu Luda kuća, u Đurićevoj režiji. Prati odnos oca i kćeri, ali i Zapada i Balkana te odnos generacije X i generacije Z

Bez obzira na veliko iskustvo u kazalištu i kao glumac i kao redatelj, s bezbroj odigranih predstava u četiri desetljeća karijere, Branko Đurić Đuro na kazališnim daskama ima posve novo iskustvo. Prvi put radi s kćeri, 29-godišnjom glumicom Zalom Đurić. U predstavi ”We will, we will rakija” koju je Zala i napisala, igraju oca i kći, a Đurić osim što igra, predstavu i režira. Premijera je 3. svibnja u Ludoj kući, kazalištu koje je prije šest i pol godina Đurić s Reneom Bitorajcem otvorio na mjestu bivšeg zagrebačkog kina Mosor u Zvonimirovoj ulici. Dosad je to u regiji jedino privatno kazalište s vlastitim prostorom posjetilo oko 300.000 gledatelja, odigrano je gotovo tisuću predstava, a otvoreno je i Glumilište, glumačka škola za djecu i mlade i pokrenuta dječja scena. Taj obiteljski posao pravo je utočište ne samo za Đurića, nego i za njegovu suprugu, glumicu Tanju Ribič koja je režirala i igra u predstavi ”Bračna terapija”, a sada i za kćer Zalu kojoj je ovo prva uloga u hrvatskom kazalištu.

Predstava ”We will, we will rakija” prati odnos oca Bosanca i kćeri Britanke. Iako je prošlo već trideset godina otkako je kao izbjeglica stigao u London, Fahro ne može prihvatiti taj ”truli Zapad”. Kći Mila, rođena Britanka, uporno ga pokušava nagovoriti da se konačno uklopi. On bi, međutim, radije pronašao finoga balkanskog zeta, ne toliko zbog kćeri, već da bi se imao s kime družiti uz rakiju. Mila, pak, želi da otac stekne društvo, nadajući se kako će ga to izvući iz kuće i razvedriti. Fahrin očajni engleski, njegovo sviranje gitare, balkanski mentalitet, odnos prema ”trulome Zapadu”, nostalgija za balkanskom hranom i opsjednutost propuhom – sve to Milu dovodi do ludila. Dolazi vrijeme za zajedničku božićnu večeru, no svatko od njih ima drukčije planove za proslavu.

Autorica teksta Zala Đurić već ima iskustva s pisanjem, tijekom studija u New Yorku napisala je tekstove za dvije predstave i kad se to pokazalo uspješnim, napisala je ovaj tekst:

„Imala sam na umu da pišem tekst za predstavu koju bih radila s tatom. On mi je zapravo bio inspiracija za tekst, a inspiraciju sam pronašla i u temi Balkan vs. Zapad jer je Balkan ovih dana, srećom, sve popularniji u svijetu. Isto tako, inspirativna je tema odnosa generacije X i generacije Z pa i o tome govori ova predstava. To me zanima pa sam to istraživala i rezultat je predstava koju pripremamo.“

Branko Đurić Đuro kaže da mu je jako lijepo raditi s kćeri. Ovo je novo i lijepo iskustvo:

„Nema većeg užitka od rada s ljudima s kojima se dobro razumijem. U ovom slučaju to je najbolje i najljepše moguće razumijevanje, tako da zaista uživamo u procesu stvaranje predstave. Nisam strog redatelj, a još manje roditelj, evo zgodne igre riječi. Moj osnovni princip rada kao redatelja i u kazalištu i na filmu je to da ne smetam glumcima. Dobar glumac i dobar tekst zaista su najvažniji, a redatelj može samo sve pokvariti svojom ambicijom da ostavi neki pečat ili pošalje neku poruku. Kad je tekst u pitanju, čim mi je Zala rekla o čemu se radi, koja je ideja teksta, znao sam da će iz toga izaći nešto dobro i da ćemo raditi predstavu. Znam koliko je talentirana kao pisac i kao poeta. Situacija je genijalna, otac i sin, kćerko-sine, da ne otkrivamo previše.“

Bez obzira na to što tekst ima smiješnih situacija i riječ je o komediji, Đurić smatra da se dobar tekst ne može temeljiti na fori, na šali. Dobar tekst i dobra situacija su najvažniji. Fora može biti samo ukras.

Rad s tatom Zali Đurić je, istaknula je, zaista poseban događaj. Kako kaže, on je najduhovitiji čovjek ikad:

„Super se razumijemo pa mi je čast imati priliku raditi s Đurom, a u isto vrijeme taj je Đuro i moj tata. To je pobjeda za mene u svakom slučaju. Od njega učim svakog dana, ‘spužva sam’ i slušam, upijam njegove riječi. Svaka minuta u radu s njim je dragocjena. Kazalište je obiteljski posao. Najbolje mi je to opisati ovom situacijom – uskrsni praznici prošli su nam tako da smo se zaključali u kazalište i stvarali predstavu. Spojili smo dvije stvari koje najviše volimo – kazalište i obitelj. Nema boljeg od toga.“

Đurić je sretan, kako kaže, da može živjeti, i to prilično dobro, od posla koji bi radio i kao hobi. Zabavno je i zanimljivo na probama:

„Ovaj proces je divan, zabavljamo se i uživamo, a posebno nam je drago što nam se pridružila i glumica Nancy Abdel Sakhi. Tanja Ribič, moja supruga, Zalina mama, puno nam pomaže, tako da je ovo u svakom slučaju divno iskustvo. S užitkom pratim Zalin razvoj od djeteta do žene, ali i od studentice glume do prave velike glumice sa strašnim talentom, koja je jako vješta“.

S obzirom na roditelje, svestrane umjetnike, majku Tanju Ribič i oca Branka Đurića, nikakvo čudo nije to što je Zara odabrala glumu, a istim putem krenula je i Ela Đurić, njihova mlađa kći koja studira u Češkoj. Zala Đurić za studij glume odabrala je New York:

„U to vrijeme dobila sam impuls da odem na studij baš tamo, sviđao mi se grad i škola u kojoj sam studirala, HB Studio. New York je super jer nije klasična Amerika, pa tako ni tamošnje škole nisu klasične glumačke američke škole. Međutim, nakon diplome vratila sam se doma jer mi se više sviđa europski način života i balkanski humor. Naravno, vraćat ću se u New York, volim taj grad, usavršila sam jezik, predivno iskustvo imala sam na školi, ondje imam prijatelje, ali vratila sam se doma.“

Roditelji nisu željeli da postane glumica, a tata ju je čak i odgovarao od te karijere smatrajući da postoji samo jedna teža profesija od glumca, a to je glumica.

Nova predstava igrat će se u Ludoj kući, kazalištu Branka Đurića i Renea Bitorajca. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zala je potvrdila očeve riječi i rekla da sigurno postoje situacije u kojima se žene ponižavaju ili se ne zapošljavaju samo zato što su žene. Međutim, kaže da je roditelji nisu odgojili da bi išta za nju bilo nemoguće, a posebno ne zato što je žena. Ako ne znaš da ne možeš, to samo znači da možeš, to je rečenica koju je zapamtila odrastajući uz Tanju i Branka.

Zala Đurić o tome kaže:

„Majka i otac me vole i vjerojatno zato nisu željeli da se posvetim glumi, znaju jako dobro koliko je to zahtjevno i teško, ne samo da je teško dobiti posao, već i kad ga dobiješ, koliko je to težak i zahtjevan poziv. Nije mi se dogodio taj ‘a-ha moment’, trenutak kad sam sama sebi rekla da moram postati glumica, nego osjećam da je to moj poziv. Ta riječ poziv jedna je od mojih omiljenih hrvatskih riječi jer mislim da sam zaista bila pozvana da se time bavim.“

Obitelj živi u Ljubljani, ali Branko svakog tjedna dolazi u Zagreb ili zbog predstava koje igra ili priprema u Ludoj kući ili zbog posla oko vođenja kazališta. Zala puno više iskustva ima na filmu i na televiziji, ali uživa u pripremi predstave, ali obožava boraviti u Ludoj kući:

„U Ludu kuću dolazila bih čak i da nije naše obiteljsko kazalište, nevjerojatna je atmosfera u kazalištu, a o predstavama nema smisla trošiti riječi, genijalne su. Kad je moje kazališno iskustvo u pitanju, nemam ga toliko, ovo je moja prva predstava u hrvatskom kazalištu, a i prva koju radim nakon punih sedam godina. Radila sam nešto u New Yorku gdje sam diplomirala glumu i prije toga u Sloveniji, imam puno više iskustva na filmu i u serijama. Rad u kazalištu je nešto skroz drugačije, malo sam u početku imala tremu, moram priznati, jer u kazalištu moram imati više izražajnosti, na filmu je to skroz druga priča.“

S obzirom na to da je na sceni s tatom, opisala je kako proživljava to posebno iskustvo. Na početku procesa imala je, kazala je, strahopoštovanje zbog činjenice da radi s Đurom:

„On je ne samo moj partner na sceni, nego i redatelj. Ne želiš razočarati nikoga s kim radiš, a kamoli ako je taj netko član obitelji. Međutim, kad smo započeli raditi predstavu, više nije bilo prostora za ego, a ni vremena za razmišljanje o takvim stvarima, već smo se samo fokusirali na rad i u njemu zaista uživamo. Kad je riječ o tekstu za predstavu ‘We will, we will rakija’, kad dobijem ideju, razvijam ju, tako je bilo i s ovim procesom. Ne mogu čak reći što me inspiriralo jer inspiracija je nešto što osjetim u trenutku, ne može se to osjetiti niti nagovijestiti. To se dogodi, sve se nekako lijepo poklopi kao što se dogodilo u slučaju ovog teksta.“

Đurić kaže da je, kad gleda iz različitih umjetničkih aspekata – aspekta pisca scenarija, redatelja i producenta – Zalin tekst zaista odličan. Kao redatelj i glumac gleda situaciju, važno mu je da postoji kvalitetna situacija na koju se mogu nasloniti dijalozi:

„Unutar te situacije dolazi do promjene, iz čina u čin to sve lijepo teče. Biti na sceni s kćeri novo je iskustvo za mene, ali Zalu u prvom redu gledam kao glumicu. Međutim, naravno da su uključene emocije, gledam je na drugačiji način, više me primjerice zanima kako je ona, kako se osjeća, je li njoj ugodno. Više pratim njezinu igru, nego što razmišljam o igri nas dvoje na sceni, tako bih to nekako opisao. Kad krenu izvedbe, vjerujem da će to biti drugačije, ali sad, kad smo u fazi proba i uvježbavanja, više brinem za nju. Mogu samo reći da uživam u tome.“

”We will, we will rakija” druga je premijera u ovoj sezoni jer Bitorajac i Đurić svake sezone žele osvježiti repertoar novim predstavama. Predstave Lude kuće iznimno su popularne i gledane, neke su rasprodane i dva mjeseca unaprijed. Nedavno je odigrana 200. izvedba predstave ”Potpuni stranci”, samo pet godina nakon premijere. I ostale predstave su vrlo posjećene, a ”Đurologija”, autorska predstava Branka Đurića Đure, odigrana je gotovo 500 puta u cijeloj regiji. Pripremaju dosta novih stvari, a počeli su izvoditi predstave za djecu.

Kad je kazalište u Sloveniji u pitanju, Zala Đurić kaže da je situacija slična kao u Hrvatskoj kad se gledaju javna kazališta. Ona su jako dobra i kvalitetna i rade dobre predstave. Razlika je ta što u Sloveniji ne postoji kazalište kao što je Luda kuća, to je jedinstveno kazalište zato što je jedino privatno kazalište s vlastitim prostorom u regiji. To je odličan temelj za još bolju budućnost.

Zanimljivo je da je prošlo sedam godina od njezine posljednje uloge u kazalištu, a nakon ove predstave Zala Đurić ponovno će raditi u kazalištu, ovaj put u Koperu. Redatelj Ivan Loboda radit će ”Ocean more” Alessandra Baricca, pa Zala ostaje na kazališnim daskama. Branko Đurić, osim glume, bavi se i glazbom i najavljuje novi album grupe Bombaj štampa koja postoji više od 40 godina, pa je u planu koncertna promocija tijekom ljeta po festivalima u regiji. Završio je i snimanje filma u Grčkoj i Poljskoj, a premijera se očekuje najesen.