Bivši zapovjednik vojne policije pri 118. brigadi Hrvatske vojske i tadašnji potpredsjednik HDZ-a Zajednice općina Gospić-Lika u DORH-u svjedočio i predao dokaze o jednoj od najsramotnijih epizoda Domovinskog rata koju institucije žele zataškati

‘Poštovani gospodine Turudiću, molim Vas da me kao glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske i kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata žurno primite na jedan službeni sastanak vezano uz moja službena saznanja o organiziranim masovnim silovanjima pretežito maloljetnih hrvatskih djevojaka tijekom Domovinskog rata u Gospiću i drugim ondje i tada počinjenim teškim kaznenim djelima (politički motivirana organizirana ubojstva Hrvata i Srba i dr.).

Navedena masovna silovanja u Gospiću u prosincu 1991. organiziralo je tamošnje zapovjedništvo Hrvatske vojske, o čemu sam u svojstvu zapovjednika Vojne policije Samostalnog voda pri 118. brigadi Hrvatske vojske i kao tadašnji potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice za Zajednicu općina Gospić-Lika izvijestio Odjel za ratne zločine Policijske uprave zagrebačke, Ured za nacionalnu sigurnost, Službu za zaštitu ustavnog poretka i Odbor za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku Hrvatskog sabora te svjedočio pred haškim sudom. Do danas, koliko mi je poznato, DORH pod vodstvom Vaših prethodnika po tom slučaju nije poduzeo ništa.

Drugi su motiv za ovu moju molbu Vama osobno prijetnje ubojstvom koje mi kao svjedoku nekih od tih događaja i dalje povremeno pristižu – u posljednje vrijeme učestalo, što povezujem i s nedavnom smrću Josipa Manolića koji me štitio – najprije službeno, a potom svojim autoritetom.“

Eksplozivni je to sadržaj pisma koje je Državno odvjetništvo zaprimilo 12. rujna prošle godine, a koje je potpisao Zdenko Bando i prošli tjedan na uvid dostavio i Nacionalu. DORH mu isprva nije odgovorio, pa je Bando na istu adresu 20. siječnja uputio i požurnicu. Nedugo potom, Bando je dao svoj iskaz Državnom odvjetništvu.

To se dogodilo 20. ožujka. Toga dana Bando je svjedočio u DORH-u i iznio svoja saznanja o onome što on karakterizira kao dosad nepoznate ratne zločine moguće počinjene početkom devedesetih godina na navedenom području.

Zdenko Bando je u više navrata upozoravao na ratne zločine u Gospiću, a prijavio je i Tihomira Oreškovića koji je tada ‘vedrio i oblačio u Lici’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Bando je ondje iznio svoja saznanja o mogućim silovanjima većeg broja mladih djevojaka na području Gospića, a za te teške zločine odgovornim smatra Tihomira Oreškovića, jednog od kontroverznih ratnih zapovjednika na tom području, ranije već osuđenog zbog ratnih zločina.

Bando je u više navrata upozoravao na ratne zločine, ali i nepoznate okolnosti ratnih zbivanja na tom području, a još 2015. u Nacionalu je govorio o svojoj borbi za dokazivanje vlastitog ratnog puta i postojanje 117. brigade.

Područje Gospića bilo je jedno od prvih koja su se našla na udaru srpskih pobunjenika nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i formiranja nove hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Zbog toga se, prema svjedočenju Josipa Manolića, na jednoj od sjednica VONS-a krajem 1990. raspravljalo o tome da se agresoru na ličkom području neće biti moguće suprotstaviti samo policijom i da je potrebno formirati jednu krupniju vojnu formaciju koja će moći obraniti taj prostor.

Zbog toga je Odlukom predsjednika Tuđmana i po nalogu ministra obrane Martina Špegelja 17. ožujka 1991. godine formirana vojna jedinica 117. brigade ZNG Gospić, a za zapovjednika je imenovan Pajo Šimić. Zadaci te brigade bili su zaštita stanovništva, očuvanje teritorija i preuzimanje vojnih objekata i materijalno-tehničkih sredstava od tadašnje JNA.

Prema vlastoručno potpisanom svjedočenju pokojnog Martina Špegelja, upravo zahvaljujući 117. brigadi obranjen je Gospić, a srpskim pobunjenicima i JNA onemogućeno je presijecanje komunikacije na relaciji Zagreb-Split te na pravcu Lički Osik-Gospić-Karlobag, što je bio plan JNA, koja je željela presjeći Hrvatsku i uspostaviti liniju Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica.

‘Masovna silovanja u Gospiću u prosincu 1991. organiziralo je tamošnje zapovjedništvo Hrvatske vojske, o čemu sam kao zapovjednik Vojne policije Samostalnog voda pri 118. brigadi HV-a izvijestio institucije’

Tom je brigadom tada zapovijedao Mirko Norac, koji je kasnije osuđen za ratne zločine. Za ubojstva srpskih civila u Gospiću 1991. godine, sud u Rijeci ga je 2003. osudio na 12 godina zatvora, dok su Tihomir Orešković i Stjepan Grandić dobili 15 odnosno deset godina zatvora. Nakon što su odslužili po dvije trećine svojih kazni, Norac i Orešković su 2011. odnosno 2013. godine pušteni iz zatvora.

Međutim, nedavno je Zdenko Bando odlučio progovoriti o dosad nepoznatim ratnim zločinima na području Gospića i za njih prozvati opet Tihomira Oreškovića.

Na ovom mjestu treba odmah upozoriti na važan detalj – Bando samim silovanjima osobno nije prisustvovao niti je iznio imena mogućih žrtava, ali je u DORH-u govorio onoliko koliko zna o kojim se ženama radilo.

Najintrigantniji je detalj taj da jedna od žrtava, prema njegovim navodima, danas radi u Ministarstvu pravosuđa. O tomu je za Nacional rekao sljedeće:

„Razumljivo je da ne mogu ulaziti u njihove identitete. Ne mogu ih otkriti, ali s njima će moći razgovarati nadležni u DORH-u. Za sada mogu samo reći samo da je jedna od tih maloljetnica koje su silovane u Gospiću u prosincu 1991. sada visoko pozicionirana u pravosuđu Republike Hrvatske. To prepuštam institucijama koje su kompetentne za postupanje u takvim slučajevima.“

Kao rođeni Osječanin, Bando je osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet završio u Osijeku, a početkom rata u Hrvatskoj uključio se u obranu.

O svojoj već više od tri desetljeća dugoj borbi da se dozna istina o sramotnim ratnim zločinima u Gospiću, Zdenko Bando razgovarao je s novinarom Nacionala Draganom Đurićem. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Evo što je za Nacional izjavio o saznanjima koja je o tim mogućim silovanjima u Gospiću prenio u svom iskazu DORH-u:

„Te su djevojke bile na prevaru dovedene u Gospić iz dalmatinskog zaleđa. Osobno nisam vidio nijedno silovanje, ali o tome se puno govorilo po Gospiću. Kada sam došao gore do te kuće zajedno s pokojnim Milanom Levarom, kasnije likvidiranim u atentatu, nisam znao ništa o tim djevojkama. To su krili od mene kao zapovjednika specijalnog voda vojne policije jer nisam pripadao tom miljeu. To je bilo nespojivo s mojim moralnim vrijednostima. Kada sam ušao u tu kuću, moj vojni policajac Antonio Šebalj stajao je ondje. Rekao sam mu: „Šta radiš ti tu!?“ Onda sam vidio i mlade curice, koje su se pokrile nečim, a već sam bio u sukobu s Tihomirom Oreškovićem. A Orešković je bio glavni u Gospiću. Još kad smo išli prema toj kući, shvatio sam da mi je Levar govorio istinu. Da silovanja nisu bila laž.“

Bando je u DORH-u ispričao da je u spomenutoj kući vidio četiri djevojke stare između petnaest i sedamnaest godina koje su, po njemu, na prevaru bile u Gospić dovedene iz dalmatinskog zaleđa.

Evo kako je opisao tu situaciju:

„Bile su uplašene kad su me ugledale. Razmišljao sam, što kad se uvjerim u ono što im se događalo? Zašto ih skrivaju od mene? Tko ih zloupotrebljava? Tko ih siluje? A ja sam zapovjednik vojne policije, koji sam dužan postupati prema zakonu. Razmišljao sam idući prema toj kući kako da iziđem iz tog sukoba s prekršiteljima zakona. Da se ne sukobim s tom grupacijom. To su bile zvijeri, kojima oduzimam plijen. Tko sam ja da im oduzimam plijen… Milan Levar mi je sve to rekao, a on je znao i to da su Hrvatice. On se posvuda kretao i imao svoje ljude. Kad sam ih vidio, rekao sam da su bolesne, zaražene, da sutra sjednu u autobus i napuste Gospić. Jedino sam ih tako mogao spasiti. Izdao sam o tome zapovijed i to je bilo učinjeno. Imao sam određeni autoritet. Nisam pio. Bio sam uredan. Na moje izglačane čizme mogli ste se ogledati kao u ogledalu. Zato sam imao i autoritet. Ako sam ja uredan i čist, onda to mogu zahtijevati i od drugih.“

‘Načelnik Dasović tražio je da spavam s ministrima, načelnicima, zapovjednicima koji dolaze iz Zagreba u Gospić. Tražio je to i od mojih kolegica. One su spavale, a ja neću’, rekla je Bandi tajnica načelnika policije

Bando tvrdi da je o spomenutim zbivanjima u više navrata upozoravao svoje nadređene, ali i da je zbog pritisaka morao napustiti Hrvatsku vojsku te je potom postao direktor hotela Jadran u istom gradu. Štoviše, on navodi da su se sporna zbivanja odvijala kroz dulji vremenski period. Evo na temelju čega je to zaključio:

„Lijepa, kako u Lici kažu, izgledna Ličanka, a tadašnja tajnica načelnika policijske uprave Gospića Ivana Dasovića u ljeto 1993. godine došla je kod mene. A upoznao sam je još u vrijeme kada sam bio zapovjednik samostalnog voda vojne policije 118. brigade u Gospiću. Surađivali smo. Inače, odoru zapovjednika vojne policije skinuo sam u siječnju 1992. godine i postao direktor ugostiteljskog poduzeća Jadran. Ta Ličanka bila je vrlo korektna i ponosna osoba. Došla je u moj ured u hotelu. Bio sam tada direktor ugostiteljskog poduzeća Jadran. Zamolila me za pomoć, a pitao sam je u čemu je problem. Rekla mi je sljedeće: ‘Načelnik Dasović tražio me da spavam s ministrima, načelnicima, zapovjednicima, koji dolaze iz Zagreba u Gospić. Traži to i od mojih kolegica. One su spavale, a ja neću. Imam svog dečka. Želim se udati. Ne želim ni s kim spavati, a sad sam dobila disciplinsku opomenu pred otkaz.’ Rekla mi je da će sa mnom ići kamo god treba da je nekako zaštitimo. Nazvao sam gospodina Josipa Manolića, koji je tada bio predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora, a od 1991. do 1993. bio je i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Rekao mi je da dođem odmah, već sutradan, s djevojkom u Zagreb.“

Bando navodi da su sljedećeg dana u Zagreb krenuli u trošnom, starom Opel Kadettu, koji je posudio od kuma. Putovanje i daljnji razvoj događaja opisao je ovako:

„Kuhao je motor, a morao sam kočiti ručnom kočnicom. Nisam imao svoj auto. Ona je bila pametna žena, pa je na taj put povela i svoju sestričnu da bi izbjegla bilo kakva ogovaranja. Josip Manolić primio nas je u maloj kancelariji u zgradi Sabora. Tražio je od djevojke da napiše izjavu o njenom problemu. Mene je pitao kako se ona zove i zapisao to na komadić papira, pa ga je stavio u džep. Potom smo pričali o mojoj situaciji. S kim u Gospiću imam problema. Nakon tog razgovora vratili smo se u Gospić, a Manolić nam tada ništa nije rekao. Ni ovo ni ono. Nakon nekog vremena ona me je nazvala i obavijestila da su je pozvali u Otočac da se javi na posao. Ondje je normalno počela raditi, a kasnije su je vratili u Gospić. Dakle, nije dobila otkaz. Sreo sam je nakon nekog vremena pa sam je pitao ima li problema s načelnikom Ivanom Dasovićem. Rekla mi je: ‘S njim nemam nikakvih problema, ali imam problema s kolegicama, koje su pristale spavati s tim ljudima. S kolegicama imam velikih neugodnosti.’ O tome se ništa nije znalo niti je Manolić ikada ikome išta o tome rekao. A samo zahvaljujući Josipu Manoliću taj je problem bio riješen. Nedugo poslije silovanja tih djevojaka, o čemu se govorilo po Gospiću, bio sam gotovo protjeran iz Hrvatske vojske. Mojem smjenjivanju neposredno je prethodilo moje odbijanje zapovijedi da likvidiram Srbe kada Tihomir Orešković preko vikenda ode u Zagreb, a popis Srba u Gospiću imao je MUP, koji je vodio Ivan Dasović. Taj popis za Gospić je radio Željko Bolf, a za Karlobag je to radio Jure Palić, a potpisao ga je Željko Ježić. Zato se uvijek Ježića za to prozivalo, ali on nije napravio taj popis.“

‘Kada sam došao do kuće s pokojnim Levarom, kasnije likvidiranim, nisam znao ništa o tim djevojkama. Vidio sam mlade curice, pokrile su se nečim… Shvatio sam da je Levar govorio istinu. Da silovanja nisu bila laž’

Bando je za Nacional izjavio da je on već i ranije osobno prijavio i Tihomira Oreškovića. O tome je rekao sljedeće:

„Prijavio sam i njega. On nije imao nikakav čin, ali je tada vedrio i oblačio u Lici. Tihomir Orešković bio je glavni krivac za sve to što se događalo. Kada je 17. studenoga 1991. godine Tuđman posjetio Gospić, Tihomir Orešković mi je rekao: ‘Ako me pokuša uhapsiti, ubij ga.’ U tom sam trenutku još bio zamjenik zapovjednika vojne policije u Gospiću.“

Bando tvrdi da je na temelju tog razgovora s Oreškovićem zaključio da tadašnji predsjednik Franjo Tuđman nije pripadao onoj liniji u hrvatskoj državi koja je pokušavala kompromitirati priznanje hrvatske države u svijetu. Međutim, uvjeren je da je Tihomir Orešković u to vrijeme izravno radio protiv priznanja hrvatske države. Evo što je o tome izjavio: „Oni su likvidacijama stotinjak Srba, a nikada se nije izašlo s konkretnim brojem, zapravo željeli kompromitirati Hrvatsku da ne bude međunarodno priznata. Nalog da likvidiram Srbe iz Gospića dobio sam izravno od Tihomira Oreškovića.

Pismo koje je Zdenko Bando uputio glavnom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću još 11. rujna prošle godine i požurnica koju mu je uputio 16. siječnja ove godine s molbom da ga sasluša. FOTO: Nacional

To je bilo 16. listopada 1991. godine. To je bio dio jednog smišljenog scenarija, koji se realizirao po fazama. Tihomir Orešković je izdao taj nalog kao tajnik Kriznog stožera, a već je bio uzurpirao vlast. Dao je i nalog da se popišu Srbi u Gospiću i okolici, kao i u Karlobagu, načelniku policije u Gospiću Ivanu Dasoviću. Dasović je to izvršio ne znajući koja je bila krajnja svrha tog popisa. Kad je popis bio gotov, a po svjedočenju Marije Pocrnić, pobio je Hrvate Hečimoviće i Pocrniće na liniji razdvajanja u Perušiću. Pobili su Hrvate, a za to su optužili četnike da bi imali alibi za odmazdu Hrvata prema Srbima. Orešković je na jednom sastanku odredio da Srbe pohapse i odvedu na jedno brdo kod Perušića blizu linije fronta. Pobijeni su, a njihove su slike kasnije objavljene u New York Timesu uz članak da su Hrvati genocidan narod, pa nisu u stanju izgraditi civilizirano društvo. Jedan dio tih likvidiranih Srba odvezli su u kamenolom i bacili na smetlište. Sve se to događalo 16. listopada 1991. godine. Ubijani su uglavnom Srbi, ali među njima je bilo i politički njima problematičnih Hrvata. Dokumentaciju o tome ima SOA.“

Bando tvrdi da je već u to vrijeme, tijekom devedesetih, dostavljao neke njemu dostupne podatke sigurnosno-obavještajnim agencijama. O tome je rekao sljedeće:

„Bio sam u kontaktu sa Smiljanom Reljićem, u to vrijeme načelnikom službe za zaštitu ustavnog poretka. Informirao sam i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, a od njega sam zatražio pomoć da se zločini obrade i procesuiraju kako je to predviđeno zakonom. Da to učini hrvatska država. Obilazio sam sve institucije Republike Hrvatske. Od MUP-a, HV-a, Ureda za nacionalnu sigurnost, raznih ministarstava, saborskog odbora za unutarnju politiku… Često sam dolazio i kod Zdravka Mustača jer je on bio tajnik Ureda za nacionalnu sigurnost. Mustač je bio izuzetno korektan. Imao sam mogućnost kontaktirati ga u bilo koje doba dana ili noći. Bio sam tada iznimno ugrožena osoba, a Mustač me nikada nije odbio.“

Bando se nada da će nakon svih ovih godina i dosad uzaludnih prijava raznim institucijama njegov nedavni posjet DORH-u napokon dati neki rezultat i rasvijetliti ta mračna zbivanja kojima je dijelom i neposredno svjedočio.