Bivši zapovjednik Vojne policije pri 118. brigadi HV-a, suborac pokojnog Milana Levara i svjedok pred Haaškim sudom kojem je 1998. raznesena kuća, otkriva nove razmjere zataškavanja slučaja silovanja maloljetnih hrvatskih djevojaka u Gospiću 1991.
Zdenko Bando, bivši zapovjednik Vojne policije pri 118. brigadi Hrvatske vojske koja je od 1991. djelovala na gospićkom ratištu, svjedok Haaškog suda i suborac pokojnog Milana Levara koji je ubijen u atentatu 2000. godine zbog svojih saznanja o ratnim zločinima u Gospiću, otkrio je Nacionalu nove razmjere zataškavanja jednog od najgnjusnijih ratnih zločina počinjenih u vrijeme Domovinskog rata – masovnog silovanja mladih hrvatskih djevojaka koje su u Gospiću počinili pripadnici tadašnjeg vrha Hrvatske vojske – što je on i službeno nedavno prijavio DORH-u i o tome prošloga mjeseca dao iskaz.
Riječ je o zločinu čije rješavanje najviše državne strukture, smatra Bando, blokiraju već dulje od 30 godina, a detalji slučaja skriveni su i bunkerirani u spisu „gospićkog slučaja“ pod oznakom državne tajne. U tom se spisu kriju i podaci o tome tko je i zašto ubio Milana Levara, ali i detalji o drugim brutalnim zločinima i organiziranom kriminalu na području Gospića u vrijeme Domovinskog rata. Neki od tih zločina presuđeni su, neki nisu, no ratna silovanja do danas su ostala „zakopana“ i nitko se te teme ne želi uhvatiti, pod izlikom da se žrtve tih silovanja – djevojke koje su tada imale 16, 17 i 18 godina – same nisu javile.
Međutim, Zdenko Bando dao je DORH-u jasne podatke o najmanje dvjema ženskim osobama koje bi mogle svjedočiti o tim događanjima. No o volji glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića sada će ovisiti hoće li to i dalje „držati u bunkeru“ i praviti se da žrtve ne postoje – ili će krenuti tragom koji je jasno dao Bando.
Nekadašnji časnik Hrvatske vojske Milan Levar, također pripadnik 117. brigade ZNG-a i suborac Zdenka Bande, ubijen je 2000. jer je bio spreman svjedočiti o ratnim zločinima u Gospiću Foto: privatna arhiva obitelji Levar/Nacional
Međutim, taj je zločin ratnih silovanja Državnom odvjetništvu još 2016. službeno prijavila i Tanja Hučera, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, i to zato što je u njezinoj sudnici Zdenko Bando govorio o svojim saznanjima o tim silovanjima pa je ona, po službenoj dužnosti, predmet prijavila DORH-u. No umjesto da DORH istraži slučaj, Bando tvrdi da je ta sutkinja bila izložena prijetnjama i zastrašivanju od tadašnjeg vrha MORH-a koji se uključio u cijeli proces.
‘Kad sam sutkinji Tanji Hučeri ispričao o silovanju djevojaka koje su počinili pojedini pripadnici Hrvatske vojske, ona se iznenadila i rekla: ‘Gospodine Bando, ja to po službenoj dužnosti moram prijaviti”
Bando je, naime, o tim silovanjima govorio kao svjedok u sudskom procesu koji se vodio nakon što su nepoznati počinitelji 1998. bacili bombu na njegovu kuću u Karlobagu i srušili je do temelja. Bando sumnja da su je srušili pripadnici struktura bliskih nekadašnjem „gospodaru života i smrti“ u Gospiću Tihomiru Oreškoviću, koji su ga tako htjeli zastrašiti i spriječiti njegovo svjedočenje o ratnim zločinima zbog kojih su kasnije osuđeni Orešković i general Mirko Norac.
Budući da je, prema tadašnjem zakonu, Bando imao pravo od države tražiti obeštećenje zbog rušenja kuće u tom terorističkom činu, on je pokrenuo sudski spor, no sutkinja Tanja Hučera koja je vodila spor pitala ga je, kaže, da objasni tko mu je i zašto srušio kuću.
„Kad sam trebao objasniti sutkinji zašto mi je srušena kuća, što je bilo povod, onda sam na sudu svjedočio o svojoj situaciji tijekom rata, o svom odnosu prema određenim kaznenim djelima koja su se dolje događala. Sutkinja me je pitala koja su to djela, rekao sam da su to ratni zločini pod okriljem Oreškovića koji su bili i presuđeni u Rijeci od Ike Šarić 2000. godine kad je počeo taj proces. No tada sam rekao da su se u Gospiću početkom rata odvijala i ta silovanja. Pitala me je kakva silovanja pa sam objasnio: bilo je silovanja djevojaka hrvatske nacionalnosti koje su na prevaru dovedene u Gospić i tada je bilo ondje organizirano masovno silovanje od pojedinih pripadnika Hrvatske vojske. Ona se iznenadila i rekla: ‘Gospodine Bando, ja to sada moram po službenoj dužnosti prijaviti Državnom odvjetništvu.’ To je bilo 2016. godine i ona je to prijavila u Državno odvjetništvo’, rekao je Bando.
Bando je 1998. otišao u Njemačku i ondje najprije dobio privremenu, a potom i stalnu vizu jer mu je u Hrvatskoj bila ugrožena sigurnost (Privatna arhiva Zdenka Bande)
Međutim, DORH je tada započeo klasični ping-pong.
„Državno odvjetništvo je taj predmet proslijedilo u Karlovac, Karlovac je to proslijedio u Rijeku, Rijeka je vratila Zagrebu u Gajevu i Zagreb je to vratio sutkinji. Ništa po tom pitanju nisu napravili, ali je iz Ministarstva obrane išao jedan vrlo vulgaran pritisak na sutkinju Tanju Hučeru, da zašto je to ona slala u Državno odvjetništvo – jer to kao nije bio predmet sudskog spora, već je predmet sudskog spora bilo rušenje moje kuće.
Međutim, sutkinja je samo postupila po zakonu, imala je informaciju na službenom mjestu o teškim kaznenim djelima, o ratnim zločinima i ona je to morala prijaviti. Jer je neprijavljivanje kaznenog djela također kazneno djelo pa bi sama bila pod kaznenom odgovornošću. Ona je to napravila i kao žena, a oni su je strašno izvrijeđali, ponizili je i zaprijetili joj i na kraju su presudu koja se odnosi na obeštećenje za moju kuću, srušili na Županijskom sudu u Osijeku.
Za Bandino dobivanje azila 1999. godine osobno se založio i Klaus Kinkel, bivši njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova, ali i nekadašnji šef BND-a. Kinkel je to učinio na zahtjev Haaškog tribunala
Budući da sam ja iz Osijeka, rečeno mi je da je predsjednik Županijskog suda Željko Vrban tada išao od suca do suca kako bi preuzeli taj predmet i srušili presudu, ali oni nisu željeli poništiti presudu jer nije bilo elemenata. U službenim sudskim dokumentima stoji da je petero sudaca predmet proslijedilo dalje. Onda su našli jednog koji je dobio predmet i 2021. poništio tu moju presudu. Na neki način su time ponizili tu sutkinju Tanju Hučeru samo zbog toga što je ona prijavila tu informaciju o silovanju koju je dobila na sudskoj raspravi. Doživjela je nepravdu samo zato što je postupila po zakonu“, smatra Bando.
Zdenko Bando službeno je prijavio DORH-u i prošlog mjeseca dao iskaz o ratnom zločinu silovanja maloljetnih hrvatskih djevojaka u Gospiću za koji sumnjiči strukture u vrhu HV-a bliske Tihomiru Oreškoviću, nekadašnjem ‘gospodaru života i smrti u Gospiću’, a čije rješavanje najviše državne strukture blokiraju više od 30 godina Foto: Sasa Zinaja/NFoto
Upitan odakle je išao pritisak na sutkinju, Zdenko Bando tvrdi da je to sve išlo iz MORH-a.
„Na nju je izvršen pritisak iz Ministarstva obrane, a to je bilo 2016. u vrijeme HDZ-ove vlade. Državno odvjetništvo tada je bilo za neku nagodbu prema meni, ali se umiješalo Ministarstvo obrane. Oni su ti koji su sve blokirali, podnijeli žalbu na tu presudu i zato je predmet otišao na Županijski sud u Osijek gdje su na kraju srušili presudu“, objasnio je.
Bando je o silovanjima tih mladih djevojaka upozoravao najviše instance još 90-ih godina, neposredno nakon tih zbivanja, ali je cijeli taj slučaj, uvjeren je, skriven unutar spisa „gospićki slučaj“ na koji je stavljena oznaka državne tajne.
Pokojni Josip Manolić rekao je još 1998. u Globusu da je predmet Gospić kriminalistički obrađen, dokumentiran i arhiviran, i na njega je stavljena državna tajna.
Zbog svojih saznanja o cijelom tom ratnom periodu u Gospiću i ulozi Tihomira Oreškovića u ratnim zločinima, Zdenko Bando bio je svjedok Haaškog suda te mu je zbog procjene ugroze životne sigurnosti osiguran azil u Njemačkoj.
Bilo je to 1998., neposredno prije no što mu je srušena kuća.
„Te 1998. bilo je procijenjeno da ja nisam toliko siguran u državi zato što je bilo jasno da će se zbog pritiska međunarodne zajednice morati procesuirati ratni zločini, a ja sam bio jedan od krunskih svjedoka događanja u Gospiću. Jedan od ključnih ljudi koji su stajali iza mog sklanjanja u inozemstvo bio je pokojni Josip Manolić. On je tako procijenio i rekao mi je: ‘Ja te, sinko, jedino tako mogu spasiti.’ Tako sam otišao u Njemačku i od Nijemaca odmah dobio zaštitu. Najprije sam dobio privremenu vizu jer se očekivalo da će taj predmet preuzeti Haaški tribunal. Međutim, kad se to već malo oteglo, rečeno mi je da podnesem zahtjev za političkim azilom, koji mi je i odobren“, rekao je Bando i pokazao njemačke dokumente o odobrenju azila.
Da je status azilanta za njegovu sigurnost imao razloga i smisla, pokazalo se i kada mu je samo nekoliko dana nakon odlaska u Njemačku, u ožujku 1998. godine, eksplozivom srušena obiteljska kamena kuća dvadesetak metara od morske obale. Kuća se nalazila u naselju Ribarica, četiri kilometra od Karlobaga. Bila je to jasna opomena.
Za Bandino dobivanje azila 1999. godine osobno se založio i Klaus Kinkel, bivši njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova, ali i nekadašnji šef BND-a, njemačke obavještajne službe. Kinkel je to učinio, prema riječima Bande, na zahtjev Haaškog tribunala, jer Zdenko Bando bio je i haaški svjedok, a Kinkel je bio dobro upućen u taj slučaj.
Bando je proveo četiri godine kao azilant u njemačkom gradiću Münsteru i tijekom tog vremena uopće nije dolazio u Hrvatsku, već ga je obitelj posjećivala u Njemačkoj ili su se susretali u Sloveniji i Austriji.
Bando je za potrebe suđenja pred Haaškim tribunalom, koji je imao svoj ured i u Zagrebu, svjedočio o ratnim zločinima u Gospiću. No Tribunal nisu toliko zanimala silovanja hrvatskih djevojaka, nego je fokus bio na zločinima počinjenim nad srpskim civilima u Gospiću.
„Njihovi istražitelji dolazili su do mene i u Gospić i u Karlobag uzimati izjave o zločinima. Govorio sam im i o silovanim djevojkama o čemu sam svjedočio sada i u DORH-u 20. ožujka ove godine. Ali haaške istražitelje prvenstveno je zanimala masovna i organizirana likvidacija građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti u Gospiću. Zanimalo ih je ako je toga bilo, po čijem se nalogu to provodilo. Kako je to bilo izvedeno“, osvrnuo se Bando.
‘Mi smo se sklonili na neko vrijeme, a Levar je ostao tu, nesebično se zalažući da javnost sazna istinu. No oni koji su bili protiv toga, bili su jači i beskrupulozniji. Isti oni koji su vodili operacije povezane sa zločinima’
Iz pitanja koja su mu postavljali haaški istražitelji, shvatio je da su oni već imali vrlo kvalitetne informacije te je zaključio:
„Neke stvari ni ja nisam znao zato što nisam bio dio te zločinačke organizacije. U određenom dijelu servis tih operacija bila je i Vojna policija, a ja sam bio najprije zamjenik, a potom i zapovjednik specijalnog voda Vojne policije. I mi smo morali slijedom zapovijedi privoditi neke ljude. Bio sam zapovjednik Vojne policije u studenome i prosincu 1991. godine, a zločini su se dogodili 16. listopada 1991. godine. Događalo se to i uoči međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Nastojalo se kompromitirati hrvatsku vlast i hrvatsku državu. Sve se to dogodilo u nekoliko mjeseci. U studenome te godine počelo je utvrđivanje vlasti Tihomira Oreškovića kao šefa kriznog stožera u Gospiću. Time je bilo rukovođeno iz Beograda, a u Gospiću su bili njihovi pijuni.“
Da se zbog svog svjedočenja oko gospićkih zločina nije na vrijeme sklonio u Njemačku, Bando bi moguće završio kao pokojni Milan Levar, časnik Hrvatske vojske koji je nakon rata ostao živjeti u Gospiću i bio je spreman svjedočiti o ratnim zločinima. No 28. kolovoza 2000. ubijen je kad mu je bomba bačena na kuću.
Bando je o tom slučaju govorio i 2016. za Nacional, kad je spomenuo i misteriozno brisanje iz evidencije cijele 117. brigade ZNG-a koja je preimenovana u 118. brigadu. Bando i pukovnik Nikola Rendulić, jedan od nekadašnjih zapovjednika 117. brigade, svjedočili su da je Levar ubijen zato što je ostao dosljedan u svojim nastojanjima da se “gospićki slučaj” mora razriješiti.
Zdenko Bando i pukovnik Nikola Rendulić još su 2015. od tada nove predsjednice tražili skidanje oznake državne tajne sa slučaja Gospić
“No on je u tome bio previše glasan i nije imao istinsku podršku. I nama ostalima prijetila je fizička likvidacija, ali smo mi otišli van, sklonili smo se na neko vrijeme, a on je ostao tu, nesebično se zalažući da javnost sazna istinu. No oni koji su bili protiv toga, bili su jači i beskrupulozniji. To su isti oni koji su vodili operacije u Gospiću povezane sa zločinima i oni koji su ih poslije iz Zagreba štitili“, izjavio je Bando još prije 10 godina za Nacional.
U tih posljednjih deset godina odnos države prema ratnom zločinu silovanja mladih djevojaka, nije se izgleda puno promijenio. Bando je sve to vrijeme kucao od vrata do vrata. Od bivšeg predsjednika Ive Josipovića – koji mu je, tvrdi, obećao da će riješiti enigmu gospićke 117. brigade „ako dobije drugi mandat“ – do Josipa Buljevića, savjetnika bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kojem su se obratili čim je postala predsjednica.
„Bio sam na razgovoru kod Josipa Buljevića koji je tada bio savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i molio ga da nam pomogne u rješavanju tog gospićkog predmeta, a on mi je rekao ovako: ‘Gospodine Bando, ja sam bio ravnatelj POA-e, Protuobavještajne agencije, i kao ravnatelj sam tražio gospićki slučaj, ali mi ga nisu dali.’ Znači, ni njemu kao šefu POA-e nisu dali uvid u taj predmet“, istaknuo je Zdenko Bando.
Vlastoručno potpisana izjava Josipa Manolića o postojanju 117. brigade Zbora narodne garde, takvu su izjavu dali i Špegelj, Perković, Boljkovac (Privatna arhiva Zdenka Bande)
Sada planira ponovno pokucati na vrata Pantovčaka, ovoga puta predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je osvojio svoj drugi predsjednički mandat.
„Predsjednik Zoran Milanović bio je već upućen u ovaj naš slučaj u vrijeme dok je bio predsjednik Vlade. Imamo dokumente da smo mu to davali kad je bio predsjednik Vlade i on je s time upoznat. Osim toga, kao predsjednika svaki put ga zovemo na obljetnicu 117. brigade. Možda bi on mogao pomoći da se taj misterij napokon riješi“, nada se Bando.
Riječ je o 117. brigadi Zbora narodne garde Gospić kojoj je pripadao i ubijeni Levar, a o čijem su postojanju svjedočili i vlastoručno potpisane izjave ovjerili neki od najvažnijih aktera s početka stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata: Josip Manolić koji je od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio hrvatski premijer, general Antun Tus, bivši šef obavještajne službe Josip Perković, bivši ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i Ivan Vekić, kao i general Martin Špegelj.
Prema potpisanom svjedočenju Martina Špegelja, upravo zahvaljujući 117. brigadi obranjen je Gospić, a srpskim pobunjenicima i JNA onemogućeno je presijecanje komunikacije na relaciji Zagreb-Split te na pravcu Lički Osik-Gospić-Karlobag, što je bio plan JNA (Privatna arhiva Zdenka Bande)
Područje Gospića bilo je jedno od prvih koja su se našla na udaru srpskih pobunjenika nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i formiranja nove hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Zbog toga se, prema svjedočenju Josipa Manolića, na jednoj od sjednica VONS-a krajem 1990. raspravljalo o tome kako se agresoru na ličkom području neće biti moguće suprotstaviti samo policijom i da je potrebno formirati jednu krupniju vojnu formaciju koja će moći obraniti taj prostor. Zbog toga je Odlukom predsjednika Tuđmana i po nalogu ministra obrane Martina Špegelja, 17. ožujka 1991. godine formirana vojna jedinica 117. brigade ZNG-a Gospić, a za zapovjednika je imenovan Pajo Šimić. Zadaci te brigade bili su zaštita stanovništva, očuvanje teritorija i preuzimanje vojnih objekata i materijalno-tehničkih sredstava od tadašnje JNA.
Prema potpisanom svjedočenju Martina Špegelja, upravo zahvaljujući 117. brigadi obranjen je Gospić, a srpskim pobunjenicima i JNA onemogućeno je presijecanje komunikacije na relaciji Zagreb-Split te na pravcu Lički Osik-Gospić-Karlobag, što je bio plan JNA koja je željela presjeći Hrvatsku i uspostaviti liniju Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica.
Rendulić i Bando već godinama su vodili pravni rat kako bi dokazali svoj ratni put i postojanje 117. brigade. Odluka o formiranju te brigade netragom je nestala ili su barem takve informacije dobivali iz Ministarstva obrane. Što je još apsurdnije, od 1480 branitelja-dragovoljaca te brigade, nekima je status priznat jer su mnogi od njih krajem 1991. prešli u 118. brigadu (118. domoljubnu pukovniju). No njih tristotinjak, među kojima su bili Rendulić i Bando, ali i zapovjednik Pajo Šimić koji je u međuvremenu preminuo, nisu mogli riješiti svoj status jer je 117. brigada u službenim papirima izbrisana kao da nikada nije ni postojala.
Izjave Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Ivana Vekića
A odgovor na pitanje zašto, smatra Bando, krije se u sljedećem:
Orešković i Norac pojavili su se u Gospiću u vrijeme kad je 117. brigada sudjelovala u oslobađanju glavne vojarne u Kaniškoj ulici u Gospiću. U danima koji su slijedili vlast u Gospiću potpuno su preuzeli ljudi Tihomira Oreškovića, a od 16. do 18. listopada 1991. pripadnici njihovih postrojbi počinili su teški ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti.
“Naša 117. brigada bila je na suprotnoj liniji od ovih koji su činili te zločine i željeli kompromitirati hrvatsko političko rukovodstvo. Zapovjednik naše brigade Pajo Šimić Conjar pokazao se i dokazao kao čovjek lojalan politici i koji može odraditi najsloženije stvari. No u rujnu 1991. pojavila se grupacija oko Oreškovića jer su shvatili da je Pajo bio vjeran politici predsjednika Tuđmana i da oni gube mogućnost da Liku stave pod svoju kontrolu. Zato su poslali Oreškovića”, objasnio je Bando još ranije.
Pukovnik Rendulić također je svjedočio da je grupa na čelu s Oreškovićem odbila poslušnost Tuđmanu. “Bili su protiv predsjednika države i protiv njegove politike”, rekao je Rendulić.
Nakon što je posrednim putem do Tuđmana došla informacija o zločinima, grupa oko Oreškovića strahovala je da će ih Tuđman smijeniti. Zato je Tuđmanu 17. studenoga 1991., kad je došao u Gospić, prijetila smrtna opasnost, a ta je Oreškovićeva grupa, svjedočili su Bandić i Rendulić, bila spremna ubiti i samog Tuđmana.
.
Komentari