Reporter MegaWatta razgovarao je s europarlamentarcima koji su ključni za provođenje Zelenog plana Europske unije iz 2019. godine, kojim je trebala biti realizirana prilagodba tzv. zelene europske agende globalnim klimatskim promjenama

Klimatska kriza se produbljuje, UN-ovo izvješće tvrdi da nas uz nastavak postojećih strategija čeka globalno zagrijavanje od 3 stupnja Celzijusovih. Europa, koja emitira manje od 10 posto emisija ugljika na svijetu, i dalje želi postati prvi klimatski neutralan kontinent. Ali njezin ambiciozni Zeleni plan slabi. U prvi su plan izbili dva druga prioriteta, obrana i konkurentnost gospodarstva. Narativ je sada više usmjeren na industriju i poljoprivredu, a manje na ljude i prirodu. Industrija u EU sve više posrće, pa su političari primorani na ekonomske kompromise tijekom zahtjevne zelene tranzicije. Golem pritisak određenih skupina stanovništva, koje nisu bile dovoljno pripremljene na njezinu cijenu, itekako je urodio plodom…

„Što će biti u budućnosti sa Zelenim planom EU-a pomalo je pitanje za milijun dolara. Otkad je ugledao svjetlo dana 2019. imao je i gospodarsku agendu i zrcalio ekonomiju budućnosti. Znam da se to nije uvijek percipiralo na taj način i spreman sam razgovarati o tome gdje smo napravili pogreške u komunikaciji. Šest godina poslije suočeni smo s ratom u Ukrajini i njegovim posljedicama na opskrbu plinom. Svjedočimo eksploziji cijena energije, i tu smo u lošijoj poziciji u odnosu na SAD. Ali bitnija od toga jest činjenica da su Amerika i Kina puno snažnije zakoračile u zelenu tranziciju. Ljudi imaju krivu percepciju, a temelji se na uvjerenju da EU jedina provodi Zeleni plan. Mi to jedini radimo uz donošenje potrebnih zakona, ali Kina jedina strateški primjenjuje takvu politiku na cjelokupni vrijednosni lanac. Brinu se da u tom procesu imaju dostupne i sve potrebne resurse. Ako ih nema u Kini, kupuju ih drugdje. Tijekom Bidenove vladavine i Bijela kuća provodila je golemi investicijski plan u sklopu Zakona o smanjenju inflacije. A EU je u biti sjedila skršenih ruku,“ realno sagledava stvari Nizozemac Bas Eickhout, jedan od najutjecajnijih političara Zelenih u Europi, europarlamentarac još od 2009.

„Pučani su poručivali više puta kako će se držati osnovne ideje Zelenog plana, Pariškog klimatskog sporazuma i klimatskih ciljeva za 2030. i 2050. godinu. Međutim, neupitno je kako je u prošlom sazivu Europarlamenta lijeva većina, uključujući i liberale, glasala za iznimno birokratska i nepotrebna pravila, a u postizanju klimatskih ciljeva ne pomažu ni brojne zabrane. Bilo je i puno inicijativa od strane bivšeg povjerenika za klimu Timmermansa u kojima je pretjerivao i nije okupljao ljude. Primjerice, odbili smo izglasati zakon o održivoj upotrebi pesticida ne zato jer smo protiv njihova smanjivanja već zato jer je taj dokument bio jako loše pripremljen. To su rekli i stručnjaci koji se zalažu za postizanje klimatskih ciljeva. Potpuna zabrana pesticida u mnogim područjima u Europi onemogućila bi prakse koje smanjuju emisije štetnih plinova i onim poljoprivrednicima koji su doista ekološki usmjereni i vjeruju u zelenu tranziciju. Dakle, nikad nismo bili protiv klimatskih ciljeva već protiv određenog zakona koji bi bezrazložno maltretirao ljude. Borit ćemo se za te ciljeve, ali istovremeno zalagati i za manje birokracije i otvorenost novim tehnologijama, više uzimajući u obzir konkurentnost naše industrije,“ poziciju najbrojnije političke opcije u Europskom parlamentu obrazlaže Pieter Liese, glavni čovjek pučana za zelenu agendu, član Odbora za okoliš od 2009.

U aktualnom sazivu Europarlamenta osnažila je krajnja desnica pa Zeleni plan više nije prioritet kao nekad. Vjetar u leđa daje im i Trumpov povratak u Bijelu kuću…

„Donijeli smo zakone i mislim da je bitno stvoriti atmosferu predvidljivosti i jasnih pravila za industriju, ali ona treba više od toga. I zbog fenomena krajnje desnice u međuvremenu se promijenio narativ u Europi, čiji je dio i teza kako su svi naši ekonomski problemi posljedica zelenih politika. Čak i faktografski gledano, to je netočno. Jer većina politika iz Zelenog plana nije ni primijenjena, Europa ne djeluje tako brzo. Svi problemi kojima svjedočimo naslijeđeni su iz razdoblja prije pojave Zelenog plana. I poljski premijer Tusk u svom govoru u Europarlamentu izgovorio je činjenične netočnosti, na tragu teze da su zelene politike podignule cijene energije. Istraživanje Međunarodne agencije za energiju pokazuje, pak, da su one niže zbog našeg ulaganja u obnovljive izvore. Krajnja desnica na tragu Trumpovih poruka i borbu protiv klimatskih promjena definira kao jednu veliku glupost. Zbog toga su demokršćani nervozni, a u Europarlamentu svjedočimo okretanju udesno. Politički pritisak ide u smjeru napuštanja Zelenog plana. Mislim da bi to bilo najgore rješenje za europsku industriju,“ ne baš optimistični presjek stanja daje Eickhout.

Pieter Liese, glavni čovjek Europske pučke stranke za Zeleni plan i član Odbora za okoliš od 2009., zalaže se za manji utjecaj birokracije na provedbu plana. FOTO: Peve VAN SOENS

Bivši talijanski premijer Draghi u svom izvješću o budućnosti europske konkurentnosti navodi kako EU hitno treba novu industrijsku strategiju. Unijina Strateška agenda 2024. – 2029. poziva na jačanje konkurentnosti, uz istovremeno zadržavanje plana o dosezanju klimatske neutralnosti do 2050. U fokusu je ekonomska dimenzija zelenog razvoja.

„Ključna je stvar odbaciti lažnu tezu o nespojivosti gospodarskog rasta i borbe s klimatskim promjenama. Zelena agenda je posvećena i konkurentnosti ekonomije. Zemlje poput Kine uložile su iznimno puno u električne automobile, solarnu energiju i tehnologiju proizvodnje baterija. Ne zbog klimatskih promjena već zato jer te industrije smatraju kamenom temeljcem svoje ekonomije u budućnosti. Ako Europa odustane od svojih ambicija glede Zelenog plana, riskira ne samo neuspjeh kada su u pitanju klimatski ciljevi već i zaostajanje u sveopćoj utrci za primat u zelenim tehnologijama,“ upozorava Patrick Schröder, stručnjak Chatham Housea za globalnu tranziciju prema cirkularnoj ekonomiji, dodajući kako Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da će tržište zelenih tehnologija do 2030. na svjetskoj razini vrijediti oko 650 milijardi američkih dolara.

U Višegodišnjem financijskom okviru koji završava 2027. godine otprilike 503 milijarde eura ili više od 30 posto ukupne potrošnje izdvojeno je za projekte povezane s klimom. Jednak postotak izdvaja se i iz postpandemijskog instrumenta za oporavak „EU Nove generacije“. Europska komisija procjenjuje da će za postizanje ciljeva Zelenog plana biti potrebno investiranje više od jednog bilijuna eura do 2030. Svakako uz udjel i privatnog kapitala, čiji bi ulagači mogli dobiti posebna jamstva, kao što je u prošlosti bio slučaj s Junckerovim planom.

‘Ključno je odbaciti lažnu tezu o nespojivosti gospodarskog rasta i borbe s klimatskim promjenama’, smatra Patrick Schröder

„Kada govorimo o financiranju Zelenog plana EU-a, ne bismo previše trebali računati na javni novac. Naravno, postoji golema količina novca koji članice Unije dobivaju na osnovu sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova (ETS). To će biti još izdašnije nakon 2027., kada na snagu stupa ETS2, sustav koji uključuje i emisije kod zgrada i u cestovnom prometu. Ostatak se mora namiriti iz privatnog kapitala. Investitorima se moraju dati odgovarajući poticaji za ulaganje u čiste tehnologije,“ ne dvoji Pieter Liese, uz opasku da je Scholzova vlada u Njemačkoj cijelu priču pokušala financirati s javnim novcem, pa je završilo s fijaskom.

2026. završava financiranje zelene tranzicije iz Mehanizma za oporavak i otpornost (RRF). Europska sredstva, koja se namiruje i iz preostala tri fonda, trebala bi ostati barem na sadašnjoj razini od 50 milijardi eura godišnje. Ali već sada se zna se da će s uvođenjem Socijalnog fonda za klimatsku politiku kao svojevrsnom alternativom za RRF nastati proračunski manjak od otprilike 180 milijardi eura u razdoblju do 2030. godine.

„Mi smo u principu za nastavak financiranja iz Mehanizma za oporavak i otpornost, ali želimo da se cijelim procesom drugačije upravlja. Ideja o zajedničkim obveznicama EU-a sasvim dobro funkcionira. Uvijek se može raspravljati o tome trošimo li taj novac jednako dobro, ali one su na tržištu vrlo popularne. Takav model puno je pametnija opcija nego da se svaka pojedina članica dodatno zadužuje. Znam da nas oko nastavka RRF-a očekuje politička borba. Međutim, ni taj izvor financiranja neće biti dovoljan jer Draghijev izvještaj spominje ulaganja u visini 800 milijardi eura. Ne smijemo stoga odbaciti ni pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Tu su i državne potpore, ali pri toj opciji javlja se problem nacionalnih administracija i načina na koji su osmišljena pravila o tim potporama. Kada je u pitanju privatni kapital, pak, i dalje nemamo njegovo jedinstveno tržište unutar EU-a i on ne cirkulira dovoljno brzo između država članica,“ prepoznaje ključne problema oko financiranja u Europi Bas Eickhout.

Planom za čistu industriju, koji je Europska komisija predstavila krajem veljače, ubrzat će se dekarbonizacija i osigurati budućnost proizvodnje u EU. Riječ je o kombinaciji mjera za jačanje sektora zelene tehnologije, ali i pokušaju snižavanja cijena energije. U sklopu tog plana Komisija će ojačati Inovacijski fond i predložiti banku za industrijsku dekarbonizaciju s ciljem financiranja u iznosu od 100 milijardi eura.

„Plan za čistu industriju, kojim se uspostavlja širi okvir industrijske politike EU-a, potvrđuje smjer koji je EK zacrtala sa Zelenim planom. Borba s klimatskim promjenama i jačanje konkurentnosti gospodarstva nisu međusobne alternative već se uvelike nadopunjuju. To navodi i Draghijev izvještaj. Prioriteti nove Komisije nisu se promijenili, a ponovna fokusiranost na industrijsku konkurentnost posljedica je gospodarske situacije u EU i diljem svijeta, kao i činjenice da i to pitanje, kao i dekarbonizacija, još nisu dotaknuti kada je riječ o primjeni Zelenog plana u praksi,“ tumači Davide Panzeri, voditelj talijanskog klimatskog think tanka ECCO, specijaliziranog za pitanja Zelenog plana i klimatskih promjena.

„Plan za čistu industriju smatram ključnim u kontekstu globalne konkurentnosti, ali samo kao dio šireg Zelenog plana. Puno je više od industrijske ili tehnološke strategije. Ako europska industrija želi napredovati na rastućim tržištima čiste tehnologije, poput tržišta vodika ili baterija, tada su od presudne važnosti ciljana industrijska politika, ulaganja, gospodarski poticaji za poslovanje i jasna regulatorna pravila. Ali sve to mora se učiniti u okviru Zelenog plana, kako bi se osiguralo da europska zelena tranzicija ostane ekonomski pametna i socijalno pravedna. Nužni kompromisi po tom pitanju moraju se pažljivo odraditi i minimalizirati,“ sugerira Patrick Schröder.

I prošla Europska komisija, donoseći prije više od godinu dana preporuku o klimatskim ciljevima za 2040., poručila je da bi Zeleni plan trebalo preimenovati u Plan o industrijskoj dekarbonizaciji, a kako bi europska industrija napredovala na globalnim tržištima čistih tehnologija. Energetski intenzivne industrije pritom trebaju hitnu potporu za dekarbonizaciju i elektrifikaciju. Suočene su s visokim troškovima energije, pretjeranom regulativom i žestokom i često nepoštenom svjetskom konkurencijom.

‘Europska unija u biti je svih ovih šest godina sjedila skrštenih ruku’, kaže Nizozemac Bas Eickhout, jedan od najutjecajnijih političara Zelenih u Europi

„Definitivno je nužno prijeći na Plan EU-a o dekarbonizaciji. Trebali smo to napraviti prije četiri godine. Postavili smo puno ciljeva i donijeli puno strogih zakona kako bismo nametnuli klimatske ciljeve i pravila za industriju, koju za to nismo dovoljno pripremili. Primjerice, tvornica koja isporučuje sav čelik za VW u Wolfsburgu želi se dekarbonizirati. Ali predsjednik uprave rekao mi je da za projekt trebaju više od 50 dozvola različitih razina vlasti. Ako jedna ispiše negativno mišljenje, projekt propada. Sve ide tako sporo, jednog dana možda i odustanu od projekta. Moramo biti brži. I moje kolege u parlamentu kažu da bismo na politiku Amerika prva trebali odgovoriti s onom Europa brža, uz ažurnije izdavanje dozvola. To bi trebao biti ključni element Plana za čistu industriju,“ rezolutan je Pieter Liese.

Nijemac smatra da bi sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova trebao biti kamen temeljac europske klimatske politike, budući da je financijski najučinkovitiji način njihova smanjivanja. Ali i da države članice moraju pripaziti da prihode od tog trgovanja usmjere prema građanima i industriji, koji ne smiju sami podnijeti trošak zelene tranzicije.

Europi treba plan rasta koji će je usmjeriti prema klimatskoj neutralnosti i cirkularnoj ekonomiji. FOTO: Jean-Christophe VERHAEGEN

„Očajnički trebamo ETS2 da bismo ostvarili svoje klimatske ciljeve. Kada razgovarate s predstavnicima država članica Unije i upitate ih imaju li bilo kakav plan koji ne uključuje ETS2, iskreno će reći da nemaju. Ursula von der Leyen nametnula je bivšem povjereniku Timmermansu Socijalni fond za klimatsku politiku. Užasno je da sami socijaldemokrati nisu mislili na društveni aspekt cijele priče. Sada se više moramo fokusirati na nacionalne prihode, koji su puno veći od tog fonda. Države članice ETS direktiva obvezuje da ciljano moraju koristiti novac, pomažući one koji su u potrebi. To je pravi izazov u sljedeće dvije godine,“ zaključuje Liese.

„Mislim da je Ursula Von der Leyen namjerno u aktualnoj Komisiji mjesto povjerenika za klimu povjerila demokršćaninu, Wopkeu Hoekstri. Da je ta pozicija ostala socijaldemokratima, tada bi pučani imali izgovor za daljnja opiranja. Na taj način je čelnica EK-a, koja smatra da pitanje klime ne smije biti političko i da se tiče svih nas, učinila vlastitu političku grupaciju suodgovornom za Zeleni plan EU-a. Interesantno je inače da je industrija puno privrženija ciljevima tog plana nego političari. Puno njih iz tog sektora sada postavlja pitanje – hoćete li ponovno mijenjati smjer, sada kada smo u jeku zelene tranzicije i kada bi ponovna promjena samo stvorila nesigurnost? Rekao bih da su trenutačno oni koji u politici promoviraju zelenu agendu puno bliži industriji nego demokršćani. Industrija nije imala velik utjecaj na promjenu smjera. Primjerice, raspravom oko motora s unutarnjim izgaranjem uvelike su dominirali njemački konzervativci, a njemačka autoindustrija nema ništa protiv prije zacrtanih klimatskih ciljeva,“ naglašava Bas Eickhout.

Pitanje je koliko su Von der Leyen i njezina prethodna Komisija bili uspješni u suočavanju svih slojeva društva s posljedicama dekarbonizacije, te taj proces učinili socijalno pravednim i politički održivim. Sa stupanjem na snagu ETS2 bit će zahvaćene puno brojnije skupine stanovništva nego tijekom primjene ETS-a. Prihodi od novog sustava trgovanja emisijama bit će iskorišteni za stvaranje više od 86 milijardi eura teškog fonda, iz kojega će se do 2032. crpiti novac za pomoć najsiromašnijim kućanstvima, malim tvrtkama i vozačima, koje će pogoditi veća cijena goriva.

„Naš najveći strah jest da zelena tranzicija neće jednako dotaknuti sve slojeve društva. Dva su razloga za to. Prvi je taj da socijalne politike nisu toliko u fokusu aktualne Europske komisije. Drugi se krije u načinu na koji smo izgradili EU. Mnoštvo socijalnih politika ima nacionalni predznak. Postoji puno vrsta mehanizama cijena koje su uređene na europskoj razini, ali potom se sve spušta na nacionalnu razinu. I onda je sve prepušteno pojedinim državama članicama koje imaju različite polazne mogućnosti. Posljedica jest ta da su društvene razlike unutar EU-a i dalje goleme, a u ovoj bi se tranziciji mogle i dodatno povećati. Razlog tome nisu pogrešne klimatske politike već njihova loša primjena. To je naša najveća briga,“ ne baš optimistično zaokružuje svoju analizu Eickhout.

Davide Panzeri voditelj je talijanskog klimatskog trusta mozgova ECCO, specijaliziranog za pitanja Zelenog plana i klimatskih promjena

„Imenovanje Dana Jørgensena povjerenikom za energiju i stanovanje povezuje potrebu za rješavanjem problema visokih cijena energije i provedbe zelenih politika, s naglaskom na borbu protiv energetskog siromaštva i modernizaciju elektroenergetskih mreža, a kako bi se olakšao prijelaz na obnovljive izvore energije. Komisiji sve bolje ide u naporima da uravnoteži okolišne i socijalne ciljeve, ali i dalje su tu pitanja o učinkovitosti i dugoročnoj održivosti tih mjera,“ završna je misao Davidea Panzerija.

Europi treba plan rasta koji će je usmjeriti prema klimatskoj neutralnosti i cirkularnoj ekonomiji, uz istovremeno očuvanje konkurentnosti njezina gospodarstva i razvoj inovacija. Europska komisija ovog mjeseca krenula je stoga u revidiranje kohezijske politike Unije, a kako bi dala vjetar u leđa i konkurentnosti i dekarbonizaciji, ali i energetskoj tranziciji. Na putu dekarbonizacije industrije i energetskih sustava, ali i jačanja buduće europske otpornosti, predvidljivost i održivost za mnoge su stručnjake ključne riječi. Kao i golema ulaganja. Da bi ostvarila svoje klimatske ciljeve do 2030., procjenjuje se da EU godišnje mora uložiti dodatnih 2 posto BDP-a, i do polovine toga iz javnih blagajni.