Srpski redatelj Želimir Žilnik, autor brojnih igranih i dokumentarnih filmova, nagrađivanih na međunarodnim festivalima, govori o problemima s cenzurom svojih filmova u bivšoj Jugoslaviji, radu u inozemstvu i aktualnoj politici na Balkanu

Na treći festival Cinehill koji je prvi put ove godine održan u Fužinama stigao je i Želimir Žilnik, legendarni srpski redatelj, okrenut suvremenim temama koje uključuju društvenu, političku i ekonomsku kritiku svakodnevice. Takav je i njegov novi naslov ”Restitucija, ili, San i java stare garde”, premijerno prikazan u Berlinu, a nakon toga u kinu Mak u Rakovu potoku u Fužinama. Film prati džezera Stevana Arsina koji se vraća u Srbiju kako bi okončao restituciju obiteljske imovine, ali niz susreta s članovima obitelji i prijateljima iz mladosti i ostavinske peripetije otvaraju neočekivano burno poglavlje u njegovu životu.

Žilnik je autor brojnih igranih i dokumentarnih filmova, jedan od začetnika žanra doku-drama nagrađivan na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Za film o studentskim demonstracijama 1968. „Rani radovi“ dobio je Zlatnog medvjeda na berlinskom filmskom festivalu 1969. i četiri nagrade na festivalu u Puli iste godine. Nakon problema s cenzurom u Jugoslaviji i zaustavljanja rada na igranom filmu ”Sloboda ili strip” (1972.) u produkciji novosadskog Neoplanta filma, Žilnik je sredinu sedamdesetih godina proveo u Njemačkoj i radio nezavisne filmove, sedam kratkih filmova i dugometražni igrani film ”Raj” (1976.). Ti filmovi su među prvima obrađivali temu gastarbajtera u Njemačkoj, a i danas se prikazuju na retrospektivama. Nakon povratka u bivšu Jugoslaviju, od kraja sedamdesetih režirao je niz televizijskih filmova i doku-drama za TV Beograd i TV Novi Sad. Osamdesetih je snimio nekoliko filmova koji u fokusu imaju nagovještaj političkih i društvenih promjena u zemlji: ”Druga generacija” (1984.), ”Lijepe žene prolaze kroz grad” (1985.) i ”Tako se kalio čelik” (1988.). Devedesetih u nezavisnim filmskim i medijskim produkcijama snimio je niz igranih i dokumentarnih filmova na temu kataklizme na Balkanu, ”Tito po drugi put među Srbima” (1994.), ”Marble Ass” (1995.), ”Do jaja” (1997.), ”Kud plovi ovaj brod” (1998.) i drugi, koji su dobili i međunarodne nagrade. Dvijetisućitih bavi se slomom sustava vrijednosti u post-tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe u tematskom ciklusu filmova ”Tvrđava Europa” (2000.), ”Destinacija Serbistan” (2015.) i ”Najlepša zemlja na svetu” (2018.) Od 2010. brojni Žilnikovi radovi uvršteni su u kolekcije inozemnih art galerija i muzeja suvremene umjetnosti. Uz kontinuirani rad na filmskoj produkciji, Žilnik se od 1997. bavi i pedagoškim radom – mentor je i izvršni producent niza međunarodnih filmskih radionica za studente iz jugoistočne Europe, a od 2006. angažiran je i kao gostujući predavač na nekoliko inozemnih filmskih škola na sveučilištima u Velikoj Britaniji, SAD-u i Sloveniji.

NACIONAL: Cijeli život snimali ste društveno-angažirane filmove, bili ste zabranjivani i radili u inozemstvu. Posljednji intervju za Nacional dali ste 2016. i bili ste vrlo kritični prema koruptivnim društvima Srbije i Hrvatske, u kojima jača povijesni revizionizam. Devet godina kasnije situacija je još gora. Čime to tumačite?

Situacija je mnogo gora nego prije deset godina. Ekonomsku, političku, kulturnu, obrazovnu i informativnu scenu u Srbiji pratio sam kao umirovljenik. Negativna obilježja su eskalirala: nekoliko izbornih ciklusa tekli su uz nasilje, kupovanje glasova i dovođenje “privremenih birača” na odredišta gdje borave samo u danima glasanja. Retorika i propaganda, u medijima koji su mnogobrojniji, a bezrezervno podržavaju vlast, vulgarna je i lažljiva. Ekonomski parametri se ne popravljaju, naprotiv znatan broj stranih tvrtki koje su otvarale tvornice uz subvencije, posljednjih godina povlače se iz Srbije. Najtraženiji prirodni resursi kojih nemamo previše obećavaju se ili su već dani za eksploataciju stranim zemljama. Investicije u ceste i pruge pokazuju propuste koji uzrokuju nesreće u kojima ima smrtnih slučajeva. To se ne procesuira efikasno, što dovodi do tenzija i nezadovoljstva i mladih i starih. Tipičan primjer je ovo što se naziva općim pojmom “omladinski bunt” – to je protest koji je iniciran upravo propustima i nestručno izvedenim poslom, što je dovelo do smrti 16 nevinih ljudi. Da ne nabrajam dalje.

‘Ne trebamo imati iluzija da EU obraća osobitu pozornost na ono što se događa kod nas. Imaju drugi stav prema bivšim Jugovićima, misle da tu i dalje vlada balkanska gužva jer mi nikako da se sredimo’

NACIONAL: Dobili ste nagradu Maverick na Motovun Film Festivalu 2016. nakon filma „Destinacija Serbistan“. Kako vam se sviđa preseljenje festivala u Gorski kotar?

Moram priznati da nisam imao nikakvih očekivanja, nisam gotovo ništa znao ni o ovom kraju, niti o Fužinama, ali mi je bilo vrlo zanimljivo i neočekivano. S obzirom na temperature u Gorskom kotaru, tu je bilo puno ugodnije nego na morskoj obali, gdje su ogromne vrućine. Vidio sam ovdje i jako puno starih prijatelja i moram priznati da sam se čak i začudio kada se uoči otvaranja festivala, na projekciji nijemog švicarskog filma u šatoru usred šume, skupilo više od sto ljudi u gledalištu koji su do tamo trebali doći pješke ili vlakićem. Dakle, ima nekog magnetizma u tom festivalu koji je drugačije organiziran, na različitim lokacijama. Jednom riječju, osjećao sam se jako dobro.

NACIONAL: Na festivalu je predstavljen vaš najnoviji film „Restitucija, ili, San i java stare garde“ premijerno prikazanom na Berlinaleu. Film govori o povratku starog jazz muzičara u Srbiju. I ovaj film kombinira fikciju i dokumentarizam, koliko tu ima autobiografskih elemenata?

Razmišljao sam o tome kako je vrijeme da konačno napravim i jedan film o starosti, starenju i tretmanu starosti. Jer ja ću za mjesec dana imati osamdeset i tri godine. Pitanje je bilo kako napraviti jednu priču koja ima određenih autobiografskih elemenata i uklopiti je u suvremene teme. Onda sam odlučio dotaknuti nešto što me zaprepašćuje, pa i nervira. A to je kako ljudi koji su u bivšem sistemu bili na čelu ozbiljnih poduzeća, koja su uspješno radila i u inozemstvu i imala ogromnu međunarodnu suradnju, kada ih danas pitate o tom vremenu, pljuju i po Jugoslaviji i po Titu. To da se država u kojoj smo živjeli tako šutira u blato, meni je nevjerojatno. Naravno da nas ima dosta u umjetničkim disciplinama koji smo bili pod pritiskom režima, pa smo morali otići u inozemstvo, ali to je bila cijena života u takvom sistemu. Ja sam otišao u Njemačku jer mi je tadašnja birokracija u Jugoslaviji zabranila nekoliko dovršenih i nagrađenih filmova. A u Njemačkoj sam doživio priznanje nekih od najvećih redatelja toga vremena poput Alexandera Klugea i Fassbindera i dobio mogućnost da radim filmove koji su dobivali nagrade. Oni su mi tada rekli – imamo filmsku radnu zajednicu u Münchenu koja se zove Filmverlag der Autoren koja je bila organizirana po sistemu jugoslavenskih radnih zajednica za film. Oni su kopirali nas. Ja sam tamo napravio sedam dokumentarnih filmova i jedan igrani.

NACIONAL: U filmu „Restitucija“ dolazi do sukoba s besmislenom birokracijom, ali i generacijskog sukoba. Jeste li i vi to doživjeli?

Rekao bih da tu nije riječ o sukobima, već više o nekoj vrsti pokušaja da se sjećanja vrate na faktičko stanje. Za film sam angažirao nekoliko glumaca iz orkestara zato što su bili jedini koji su se vratili u Srbiju nakon duge karijere u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Sada su se vratili u mirovini, kao što sam i ja sada u Novom Sadu sa svojom starom ekipom. Oni su naprosto bili lišeni te mržnje prema Jugoslaviji, a umjesto toga sjećaju se s kakvom su dobrodošlicom bili primani u Kölnu, Zürichu i Münchenu, gdje su stekli mirovine i kupili stanove. I sada se čude kako to da je ta zemlja koja nam je otvorila vrata potpuno zaboravljena.

‘Razmišljao sam o tome kako je vrijeme da konačno napravim i jedan film o starosti, starenju i tretmanu starosti’. kaže 82-godišnji Žilnik o svom novom filmu ‘Restitucija, ili, San i java stare garde’. FOTO: Samir Ceric Kovacevic / Cinehill festival

NACIONAL: Za svoj prvi igrani film „Rani radovi“ o studentskim demonstracijama 1969. dobili ste Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Živite u Novom Sadu, planirate li snimati nešto o masovnim demonstracijama u Srbiji zbog pada nadstrešnice koje traju mjesecima i u njima sudjeluju stotine tisuća građana?

Pratio sam tu situaciju od prvog trenutka. S druge strane, komunicirao sam sa studentima iz Beograda i Novog Sada, prvenstveno zato što su željeli da im pokažem neke svoje dokumentarne i igrane filmove. Svi su znali da imam pet-šest filmova o omladinskim i studentskim demonstracijama 1968., devedesetih i dvijetisućitih. Ja sam im dao da gledaju te filmove, ali sam im rekao: vidim da su vam pune ruke filmske tehnike, imate i kamere i snimače zvuka, snimajte! Pedeset godina ranije bilo je užasno teško doći do opreme za snimanje i onda je bilo logično da je snimalo samo dvoje, troje ljudi. Rekao sam im: ovo je vaša borba, imate pristup događajima, a vidim i da imate hrabrosti da se suprotstavite režimu. Zato to trebate raditi sami, kao što smo mi radili sami. Nemojte očekivati da nešto od onih iskustava iz socijalističkog perioda bude primjenjivo danas, na vašu borbu.

NACIONAL: Zašto je to tako?

Zato što u odnosu na studentske demonstracije 1968. koje smo svi podržavali i do danas o njima govorimo, današnja borba studenata je dugotrajnija, hrabrija i ozbiljnija. Te 1968. studenti su kritizirali birokraciju u socijalizmu, ali nisu išli protiv sustava. Na zgradu Univerziteta u Beogradu tada je stavljena ogromna fotografija Karla Marxa i studenti su slijedili službenu političku liniju. S druge strane, na Filozofskom fakultetu bila je slika Tita dok je bio u partizanima. A danas studenti glasno izražavaju kritiku vladajućoj politici i ističu zahtjeve za promjenom, a ne za popravkom sustava.

NACIONAL: Studentima su se proteklih sedam mjeseci pridružile stotine tisuća građana iz cijele Srbije. Zašto to nije uzdrmalo vlast u Srbiji?

To je pitanje koje se može sagledati iz različitih aspekata. Naime, političari i snage reda u Srbiji stalno su u stanju pripravnosti za intervenciju, a te intervencije dosad su bile brutalnije i sirovije i s daleko manje argumenata od onoga što se događalo 1968. S druge strane, organizatori demonstracija proteklih mjeseci u Srbiji i mladi ljudi na sveučilištima, koji se ipak smatraju intelektualnom elitom, uspjeli su uspostaviti širu komunikaciju s građanima malih gradova i sela diljem Srbije. Istovremeno, predstavnici studenata imali su veliki val odlazaka u inozemstvo, pri čemu su posjetili različite europske zemlje, sve do Europskog parlamenta u Bruxellesu i Strasbourgu. Tijekom tih odlazaka, dvije tisuće kilometara od Beograda, bili su sjajno primljeni i to ne samo od naših ljudi koji rade i žive u inozemstvu, već i od mladih ljudi u Europi, do administrativnih središta Europske unije. Njihov učinak je ogroman, ali s druge strane vladajuća nomenklatura spremna je riskirati sve, pa i primjenu sile nad vlastitim građanima, samo da ostane na vlasti.

‘Ljudi koji su u bivšem sistemu bili na čelu ozbiljnih poduzeća, koja su uspješno radila i u inozemstvu, kada ih danas pitate o tom vremenu, pljuju i po Jugoslaviji i po Titu. Tu državu bacaju u blato.

NACIONAL: Radili ste i živjeli u europskim zemljama, zašto EU tolerira hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji je u Bruxellesu najveći promotor demokracije, a kod kuće se krajnje diskutabilno odnosi spram korupcije i ustašluka i istovremeno podržava Vučića i njegovu autokraciju?

Vi kažete da podržava Vučića, a ja bih rekao da oni nastoje komunicirati s Vučićem jer nemaju ni s kim drugim. Oni tretiraju Vučića kao partnera jer se još nije našla stranka ili lider koji je oko svoga programa uspio okupiti većinu, odnosno opoziciju. Opozicija nema vođu, a i opozicije gotovo da nema i zato što je na vrlo grub način rastjerivana i onemogućavana. Što se tiče Europske unije, različite zemlje suočavaju se s različitim problemima i neugodnim situacijama. EU je u velikoj brizi za vlastitu sigurnost i preokupiran je onim što se događa na globalnom planu. Pritom prije svega mislim na rat u Ukrajini, a s druge strane nametanjem carina iz SAD-a i razvijanjem vojne i digitalne industrije koja je u Kini na najvišoj razini, a Kina je globalni konkurent. Tako da ne trebamo imati iluzija da EU obraća osobitu pozornost na ono što se događa kod nas. Imaju drugi stav prema bivšim Jugovićima, misle da tu i dalje vlada balkanska gužva jer mi nikako da se sredimo i uspostavimo autentični demokratski sustav. Naivno je očekivati da će bilo tko direktno intervenirati. Prvenstveno zato što bi se to odmah iskoristilo protiv studenata koje bi optužili da su izdajice. To je jedna dugotrajna borba i vidjet ćemo do kada će trajati. Nažalost, oni koji sada drže vlast u bivšim jugoslavenskim republikama vrlo teško će se te vlasti odreći. I to zato što su premreženi korupcijom, kriminalnim radnjama, davanjem velikih državnih poslova prijateljima i partijskim drugovima. No na nama građanima je da tu situaciju promijenimo. Ili ćemo je uspjeti pobijediti ili ćemo ostati polukolonijalna zemlja.

NACIONAL: Kako komentirate ustaški dernek za vrijeme Thompsonova koncerta u Zagrebu kojem je država na čelu s velikim Europljaninom Andrejom Plenkovićem pružila logističku podršku? Smatrate li da takvi događaji daju krila Vučiću da isto radi i u Srbiji?

Moram priznati da je to sve djelovalo zapanjujuće. Ljudi u Srbiji su u prvom trenutku mislili da se radi o lažnim vijestima, sve dok se nisu pojavile televizijske snimke i fotografije. A što ja o tome mogu misliti? Ja ne mogu vjerovati da će se sada u Zagrebu formirati ustaški pokret ili stranka. Oni su, slično kao i radikali u Srbiji, jako glasna manjina koja predstavlja prijetnju normalnim ljudima. A ti, obični građani, umjesto da se bore, povlače se u sebe. Mogu samo primijetiti da se, na žalost, slični, manje ili više brutalni procesi događaju i drugdje. Prije nekoliko tjedana vidjeli smo da se Crna Gora odjednom podijelila u tri različite frakcije, jedna je prosrpska, druga je proruska, treća je crnogorska. Naša društva, nakon raspada Jugoslavije, izložila su se drapanju različitih kalkulanata. U tome sudjeluju ne samo ljudi bliski vlasti, već i oni opterećeni kriminalnim djelovanjem koji se angažiraju u politici. Oni su potpuno beskrupulozni i zato sve to i izgleda tako divljački.

NACIONAL: U Fužine, na dodjelu Nagrade 50 godina Stipi Božiću, stigao je i predsjednik Zoran Milanović. Kakav je njegov rejting u Srbiji?

Imam dojam da, kada se o njemu piše u srpskim medijima, piše se s nešto više simpatija nego prema Plenkoviću. Naravno da je u medijima bilo puno kritike Thompsonova koncerta, ali to nije u Milanovićevoj nadležnosti. Čini mi se da su u jednom razdoblju, dok je Milanović bio premijer, on i Vučić jako dobro surađivali oko velikih migrantskih valova. Rekao bih da je Milanović u Srbiji primljen s nešto više tolerancije. Međutim, ti odnosi predstavnika vlasti dviju država stalno su na granici tenzije koja prijeti da će prerasti u sukob, a to koristi i jednima i drugima na unutarnjopolitičkom planu. I na štetu građana obiju zemalja.