Željka Antunović, ministrica obrane u vladi Ivice Račana, govori o nedavno održanom mimohodu Hrvatske vojske i odnosima premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, komentira odluku o obaveznom služenju vojnog roka te vjeruje da su Milanoviću otvorena vrata u SDP-u

Prošloga tjedna održan je dugo najavljivani svečani vojni mimohod u povodu 30. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja. Uz prisustvo državnog vrha u njemu su sudjelovale pješačke postrojbe HV-a, MUP-a, pravosudne policije, Civilne zaštite i Hrvatske vatrogasne zajednice, kao i motorizirani i mehanizirani postroji s više od 500 borbenih i neborbenih vozila, sve skupa oko preko 3400 pripadnika oružanih snaga, uz prelijetanje Rafalea, tenkove Leopard 2 A7 i prvi bespilotni dron Bayraktar koji ostaje u Hrvatskoj. Istovremeno je na moru južno od otoka Šolte održan i mimoplov Hrvatske ratne mornarice.

Vojnim mimohodom poslana je poruka zemljama regije da je Hrvatska vojska dobro opremljena i spremna obraniti zemlju od ugroza, ali još važnije, bila je to demonstracija snage jedne od rijetkih institucija kojoj hrvatski građani vjeruju. No kao i sve vojne parade, poslužila je jačanju domoljublja i jedinstva, o kojima je u posljednje vrijeme najviše govorio premijer Andrej Plenković, koji poput predsjednika Republike Zorana Milanovića, nije sudjelovao u Domovinskom ratu. Ipak, za ovu priliku obojica su zaboravila međusobne nesuglasice i zajednički pratila mimohod s tribina. Očekuje se da će ove godine zajedno biti i na proslavi 30. obljetnice Oluje u Kninu.

Protekli mimohod, odnose između premijera, ministra obrane i predsjednika Republike, ali i stanje u Hrvatskoj vojsci 30 godina nakon Oluje, u razgovoru za Nacional prokomentirala je bivša potpredsjednica vlade Ivice Račana i bivša ministrica obrane Željka Antunović.

Željka Antunović bila je jedna od utjecajnijih članica SDP-a i prva predsjednica Foruma žena SDP-a od 1995. do 1999. U Hrvatski sabor birana je četiri puta – od 1995. do 2008. godine. Od 2000. do 2003. bila je potpredsjednica vlade RH za društvene djelatnosti i ljudska prava, a ministricom obrane imenovana je 2002. godine te tako postala jedina žena na toj funkciji u hrvatskoj povijesti. Godine 2004. izabrana je za zamjenicu predsjednika SDP-a, a nezadovoljna načinom rada tadašnjeg predsjednika stranke Zorana Milanovića, 2008. dala je ostavku. Nakon dugogodišnjeg nezadovoljstva stanjem u stranci, napustila je članstvo SDP-a 2021. godine.

‘Prestrašno je što su Oružane snage stisnute između premijerova i predsjednikova ega i što ih se na neki način gura u politikantske sfere iako one nastoje održati distancu od politike i svih vladajućih stranaka’

NACIONAL: Vi ste jedina ministrica obrane u povijesti Republike Hrvatske. S ovim odmakom, čini li vas to ponosnom?

S jedne strane, naravno da me čini ponosnom, osobito zato što sam taj posao odradila kako treba, ne samo po svojoj procjeni, već i po ocjeni suvremenika iz tog razdoblja, onih koji su aktivno služili, bili u Ministarstvu, ali i nekih analitičara. No s druge strane, ne veseli me to jer se bojim da nisam samo prva već i jedina i još dulje vrijeme posljednja žena na toj funkciji. Ja sam mislila da treba samo probiti led i da će nakon toga biti lakše. Međutim, nije. Stakleni stropovi i razne barijere i dalje stoje pred ženama na raznim područjima. Nažalost, i dalje postoje brojne predrasude.

NACIONAL: Kakvi su dojmovi nakon održanog vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice Oluje, oko kojeg su se predsjednik Republike i premijer začudno brzo dogovorili?

Zagovaram da Hrvatska vojska bude potpuno otvorena prema građanima. I po naravi i po odgoju prvenstveno sam mirotvorka i nisam pristalica naoružanja. Ali sam isto tako kao građanka, kao bivša političarka i bivša ministrica obrane vrlo realna i mislim da si ovog trenutka ne možemo priuštiti da nemamo oružane snage. A kad ih imamo, onda ih moramo ustrojiti tako da budu otvorene prema građanima, da građani budu ponosni, kao i da rado služe u Oružanim snagama kako bi se pripremali za situaciju koju nikako ne želimo, a to je napad na naše granice. Mimohod je svakako jedna takva aktivnost, ne samo što ga građani vole gledati, već imaju i priliku upoznati se sa svime čime Oružane snage raspolažu, kako se moderniziraju, kako su opremljene i uvjeriti se da su spremne obraniti domovinu. Nisam od velikih parada, ali volim vojni protokol i nemam ništa protiv mimohoda.

NACIONAL: Jesu li vas zvali da budete na svečanim tribinama?

Jesu. Što se tiče Ministarstva obrane, Oružanih snaga kao i svih dosadašnjih predsjednika Republike nakon mog mandata, moram reći da su svi bili vrlo korektni i da su me svi pozivali na sva važna i neka manje važna događanja te mi tako iskazali određeno poštovanje, što mi je drago. I ja bih tako postupala prema svim svojim bivšim kolegama.

‘Kao građanka, kao bivša političarka i bivša ministrica obrane vrlo sam realna i mislim da si ovog trenutka ne možemo priuštiti da nemamo oružane snage’, rekla je Željka Antunović. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

NACIONAL: Ipak, predsjednik Republike odbio se provozati otvorenim džipom, kao Franjo Tuđman ili Kolinda Grabar-Kitarović, iako je svoje poštovanje prema Tuđmanu često isticao. Je li njegovo opravdanje za odbijanje takvog pregleda vojske, za koju je rekao da treba biti u fokusu, opravdano? Ili samo nije želio biti u džipu s ministrom Anušićem?

Mislim da ovo posljednje nije slučaj ovog trenutka i da ministar Anušić nije problem. Jako dobro poznajem Zorana Milanovića i koliko god on bio otvoren pred mikrofonima te koliko god sipa žuč i otrov bez ikakva problema, s druge strane je prilično suzdržan kada je u pitanju pojavljivanje pred masama. To nije nešto što njemu leži i mislim da je to glavni razlog. Iako, nije baš dosljedan. Jer vidjeli smo da se voli šetati crvenim tepihom ispred Ministarstva obrane, a s druge strane mu se činilo nepotrebnim izvršiti pregled svih postrojenih rodova Oružanih snaga. To što je odbio nije neki veliki grijeh, ali pokazuje određenu vrstu osobnosti predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, a to je funkcija koju on jako voli isticati. Ako mu je to važno, onda se mogao provozati pored svih postrojbi i pozdraviti ih. Mislim da je to odavanje počasti svima njima i dio protokola koji je trebalo poštovati.

NACIONAL: Ovakvi mimohodi su uobičajeni, svake godine to rade i Francuzi na Dan pada Bastilje. No čini se da se uslijed globalne nesigurnosti atmosfera sve više militarizira, a vojska koristi za pumpanje domoljublja u Hrvatskoj onako kako se to činilo devedesetih. Kako to komentirate?

To lažno pumpanje domoljublja izuzetno me živcira, kao što me živciralo i devedesetih iako je bio rat. No tada sam razumjela da treba koristiti jače riječi i jače ocrnjivati agresora, a danas to zaista nije potrebno. Željela bih da se među ljudima razvija zdravo domoljublje na temelju istinskog razumijevanja koliko nam ta domovina treba i znači i kako se trebamo ponašati da ona ne bude samo skup granica, nego mjesto ugodno za život za svakoga od nas. I da svi koji nam dolaze budu dobrodošli. U pravu ste kada kažete da se pokušava pumpati domoljublje koristeći militantne elemente i vraćajući nas ponovo u rat i ratne strahote. Rat nipošto nije izraz domoljublja, već nužno zlo koje treba pod svaku cijenu izbjeći. Treba iskoristiti sve moguće pregovore i tek u krajnjoj nuždi uzeti oružje u ruke. Grozim se svih ratova i nisam pristalica militariziranog društva.

NACIONAL: Thompsonov koncert u Zagrebu pokazao je da opet jača povijesni revizionizam, ustaški pozdrav praktički je legaliziran u Saboru, a premijer Plenković koji je došao na mjesto Tomislava Karamarka kako bi deradikalizirao HDZ, radi sve zbog čega mu aplaudira krajnja desnica. Brine li vas to?

Ne brine to mene samo od ovog koncerta s obzirom na to da kontinuirano pratim takva zbivanja dugi niz godina. Iako se još uvijek radi o manjinskim pojavama, ono što nikako ne odobravam jest ignoriranje fašističkih poruka od javne vlasti. Oni relativiziraju takvo ponašanje, omalovažavaju takve pojave i pozivaju se na dvostruke konotacije ustaškog pozdrava. Pa kažu da nije to baš ustaštvo, nije to baš fašistički pozdrav, a ja mislim da tu nema dileme. Nema nikakvih dvostrukih konotacija ustaškog pozdrava koji je navodno stih Thompsonove pjesme – to je to, to je ustaški poklič, nešto što je Ustavom zabranjeno i svi znamo da je zabranjeno, kao što svi znamo da za to nitko nije odgovarao. Ili barem nije adekvatno odgovarao. A što je najgore – to su naša djeca koja uzvikuju „spremni!“ ili crtaju kukaste križeve po zidovima. Njih je netko odgajao u tom duhu. To su djeca koju nitko nije naučio da NDH nije bila hrvatska država već fašistička tvorevina koja je služila Hitleru i Mussoliniju, kojem je Pavelić poklonio Istru, pola Dalmacije i hrvatske otoke. I zato, umjesto ZDS neka uzvikuju – Domovini vjerni!

NACIONAL: Gdje je u svemu tome SDP? Jer HDZ uvijek sebi pripisuje zasluge za pobjedu u Domovinskom ratu, u kojem su sudjelovali svi građani Hrvatske, bez obzira na stranačku pripadnost, pa čak i nacionalnu s obzirom na to da je puno pripadnika nacionalnih manjina, uključujući i srpsku, bilo u postrojbama Hrvatske vojske.

HDZ je tada bio stranka na vlasti i to im je argument za prisvajanje pobjede. Ali mislim da bi nakon 30 godina konačno trebali prestati polarizirati društvo po toj osnovi. Mnogi građani Hrvatske koji nisu imali veze s HDZ-om bili su branitelji, služili su u Oružanim snagama. U SDP-u ima jako puno ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Svi koji su bili primjerenih godina bili su ili dragovoljci ili su bili mobilizirani i nisu izbjegavali svoju dužnost. Istina je da je HDZ na samom početku napravio jednu grešku. U početku, dok još nije bilo dovoljno oružja, oružje su dijelili samo onima koji su bili podobni, odnosno, imali člansku iskaznicu HDZ-a. Oni su puno lakše mogli dobiti pušku i otići na front od onih drugih, koji i da su htjeli, to nisu mogli. Tako da bi se moglo reći da se na samom početku počela stvarati neka ekskluzivna HDZ-ova vojska. No Franjo Tuđman brzo je to prekinuo, čak se i obračunao s HOS-om koji je bio apsolutno stranačka vojska i inkorporirao ga u Hrvatske oružane snage. U tom smislu on je bio državnik i zato je danas Hrvatska vojska u velikoj mjeri depolitizirana. Mislim da je to, uz sve nedostatke i probleme koji se javljaju unutar tog velikog sustava i koje ne treba prikrivati i ignorirati, još uvijek najbolje organizirani dio javnog sektora.

‘U pravu ste kada kažete da se pokušava pumpati domoljublje koristeći militantne elemente i vraćajući nas ponovo u ratne strahote. Rat nipošto nije izraz domoljublja, već nužno zlo koje treba izbjeći’

NACIONAL: Ministarstvo vanjskih poslova Srbije preporučilo je svojim građanima da ne putuju u Hrvatsku od 1. do 10. kolovoza iz sigurnosnih razloga, ako baš ne moraju, kao i da izbjegavaju skupove. Ima li za to opravdanih razloga?

Mislim da nema. Naravno da nije isključeno da se javi neka nabrijana budala i napadne automobile srpskih registracija ili slično. Međutim, pravog razloga za tako nešto nema, kao što ni službena politika ne odobrava takve pojave. S druge strane, Vučić takvu retoriku uvijek koristi u vrijeme Oluje, koja je po njemu bila genocidna akcija, a ne oslobađanje Hrvatske od agresora u njenim zakonitim granicama.

NACIONAL: Premijer se hvali novim naoružanjem i opremljenošću Hrvatske vojske, za koju je ministar Anušić najavio da će se, u skladu s dogovorom na posljednjem summitu NATO-a, do 2032. izdvajati pet posto BDP-a. Premijer je najavio da će se Hrvatska zadužiti 1,8 milijardi eura za kupnju oružja unutar SAFE mehanizma. Je li to opravdano?

To je vrlo škakljiva tema s obzirom na to da je vječno pitanje je li opravdano dati ijedan euro za naoružavanje. No budući da imamo Oružane snage, svakako ih treba opremiti i modernizirati, a gdje su tu mjera i granica, teško je reći. Kao što je teško reći jesu li krize po svijetu realne ili se malo u svemu tome pretjeruje kako bi se povećali nacionalni budžeti za naoružanje i kako bi velesile koje su najveći proizvođači oružja iz toga izvukle što veći profit. To se može iščitati iz Trumpove politike i sporazuma koje sklapa.

NACIONAL: Predsjednik Milanović protivi se povećanju vojnog budžeta jer smatra da će nas tjerati da kupujemo američko oružje. Dakle, slično razmišljate?

Slično, ali različito. Nitko nas ni na što ne može natjerati ako imamo mudro vodstvo. Naravno da će nam Amerikanci uvijek nuditi svoje oružje, kao najveći, a nekada i najpovoljniji ponuđač. Na nama je odluka kako ćemo taj novac potrošiti i nitko nas ne može prisiliti da kupimo nešto što nećemo. Još iz svog vremena pamtim da je uvijek tako bilo. Amerikanci su vršili pritisak, no mi smo sami odlučivali kad ćemo tom pritisku blago popustiti, a kada ćemo se oštro suprotstaviti. Treba biti realan. Evo, nabava francuskih Rafala dokaz je da nismo uvijek popuštali tim pritiscima.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate uvođenje obvezne vojne obuke od 1. siječnja 2026. godine? Je li osam tjedana dovoljno, što je s onim generacijama koje su bile oslobođene služenja vojske?

Bolje išta nego ništa. Kad nova regulativa zaživi u praksi, moći ćemo ocjenjivati dostizanje zadanih ciljeva. Imam nekih rezervi prema predloženim rješenjima, ali u načelu prijedlog ocjenjujem prolaznom ocjenom.

‘Siniša Hajdaš Dončić po meni nije najbolji izbor za predsjednika stranke, međutim, SDP-ovci su ga izabrali. Mislim da oni u stranci još uvijek imaju boljih ljudi. SDP bi trebao uložiti u njih da mogu voditi i državu’

NACIONAL: Rekli ste da je vojska depolitizirana. Vijeće za nacionalnu sigurnost nije se sastalo tri i pol godine, a posljednjih godinu dana svjedočili smo prepucavanjima premijera, ministra obrane i predsjednika Republike upravo preko vojske, a kolateralna žrtva bio je zapovjednik Glavnog stožera Tihomir Kundid, kojem je predsjednik zabranio sudjelovanje na sjednici Odbora za obranu jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u misiju NSATU. Kako to komentirate?

Vjerujem da ste primijetili da sam, kada govorimo o aktualnoj politici i Oružanim snagama, kao i nacionalnoj sigurnosti, prilično umjerena u kritici. Međutim, u ovoj situaciji kada ponovo otvaramo pitanje suradnje premijera i predsjednika Republike, ocjenjujem je krajnje neprihvatljivom i ispod svake razine. To nije samo nedostojno, nego i neprofesionalno i neodgovorno od jednog i drugog. Pritom se predsjednik Milanović služi grubljim rječnikom, a onda se takvom načinu izražavanja priklonio i u početku umjereniji Andrej Plenković. Prestrašno je to što su Oružane snage stisnute između tih dvaju ega i što ih se na neki način gura u politikantske sfere iako one nastoje održati distancu od politike i svih vladajućih stranaka. Ali to se, naravno, osjeti. Ne samo Tihomir Kundid, već je i njegov prethodnik Robert Hranj bio tome izložen. To što je taj čovjek proživljavao, ja ne mogu zaboraviti ni Zoranu Milanoviću ni Andreju Plenkoviću. Srećom da nismo bili u nekoj ozbiljnoj situaciji ugroze.

NACIONAL: Bili ste ministrica obrane dok se Hrvatska tek pripremala za članstvo u NATO-u. Kakva je danas pozicija Hrvatske kao saveznice, kakve odnose unutar NATO-a ima predsjednik Republike i zapovjednik Oružanih snaga? Bio je jako kritičan na posljednjem summitu…

Mi smo sami izabrali članstvo u NATO-u i znamo zašto. Zato što smo mali i zato što nam je pod kakvim takvim kišobranom bolje nego da smo sami. A što se tiče predsjednika Republike i njegovih stavova, potpuno je nedosljedan pa čak i na tom području traži svoje političke poene. On ne razmišlja o interesima Republike Hrvatske i o tome koliko i kakve kompromise treba raditi među saveznicima. Danas je glasan kritičar i protivnik Saveza jer smatra da velikom dijelu biračkog tijela takav stav dobro sjeda. A on očito želi prikupiti bodove i na toj strani političkog spektra. Iako je rekao da se više neće kandidirati i da se više neće baviti politikom. No ja u to nipošto nisam sigurna. Mislim da to samo ovisi o okolnostima – koliko će biti siguran da može osvojiti mandat, u ovom slučaju na čelu Vlade. A SDP ga je spreman primiti natrag na ovaj ili onaj način.

NACIONAL: Kako komentirate stanje u svojoj bivšoj stranci SDP-u, koju ste 2021. napustili jer je bila razjedinjena i prepuna frakcija?

Zoran Milanović bio je začetnik i kreator problema koji su nakon njegova odlaska kulminirali. Meni je prije svega žao što se to događa. Žao mi je zato što sam uložila značajan broj godina u stvaranje i jačanje te stranke, koju smo uspjeli dići do pristojne razine. SDP je ostao politički relevantan i još uvijek ima uz sebe značajan dio biračkog tijela, koje više automatizmom nego po zaslugama, u odnosu na to što se događa unutar stranke, glasa i dalje za SDP. I to će još jedno vrijeme tako biti jer se još uvijek nije uspjela stvoriti neka druga ozbiljna stranka na ljevici. Možemo! je ostao na gradskoj razini i ne pokazuju interes za stvaranje snažnije stranke na nacionalnoj razini.

NACIONAL: A kako komentirate poteze koje vuče Hajdaš Dončić? Naprimjer, prije lokalnih izbora?

Nerado odgovaram na takva pitanja. Hajdaš Dončić po meni nije najbolji izbor, međutim, SDP-ovci su ga izabrali. Mislim da oni u stranci još uvijek imaju boljih ljudi. Također me žalosti činjenica da je SDP svakoga dana siromašniji jer ga napuštaju neki kvalitetni ljudi koji vide da se u stranci ništa ne događa. Reklo bi se da niti smrdi niti miriše. Međutim, u stranci i dalje ima sjajnih ljudi, mlađih ljudi, osobito na lokalnim razinama. U svakom slučaju, radi se o ljudima koji su potencijali i u koje bi SDP trebao uložiti u smislu da ih osposobi za vođenje stranke na nacionalnoj razini i pripremi za sljedeće parlamentarne izbore. I za, daj Bože, vođenje države. No na tome treba puno raditi.