Akademkinji i povjesničarki umjetnosti Željki Čorak nedavno je, u izdanju Litterisa, nakon više od 30 godina reizdana kultna knjiga „Krhotine: prilog poznavanju hrvatske provincije u 19. stoljeću“. U razgovoru za Nacional osim o toj knjizi govori između ostalog i o građanskoj kulturi, njezinom djelovanju kao potpredsjednice Hrvatskog P.E.N-a tijekom Domovinskog rata, radu u uredništvu nekadašnjeg Telegrama, studiju povijesti umjetnosti, suprugu, pjesniku Zvonimiru Mrkonjiću, a dala je i svoje viđenje današnjeg Zagreba s arhitektonske i urbanističke strane.

Nedavno je, u izdanju Litterisa, nakon više od 30 godina, ponovno izdana poznata knjiga povjesničarke umjetnosti Željke Čorak pod naslovom „Krhotine: prilog poznavanju hrvatske provincije u 19. stoljeću“. Knjiga je, prema riječima izdavača, „izvanredno dojmljiv prikaz hrvatske provincije na smjeni stoljeća i povod da se evokativno-ispovjednim tonom, tehnikom kolaža i fragmentarnosti dođe do vlastitog identiteta sačuvanog u sitnim, a egzemplarnim obiteljskim predmetima“, a ističe se i da su „mnogi jedva dočekali da ovo drugo izdanje ugleda svjetlost dana zbog vrhunske literarne, stilističke, strukturalne i semantičke vrijednosti štiva s primjerenom fotografskom opremom i da dolazi u vrijeme tehnoznanstvene amnezije, kad je to najpotrebnije i koje vapi za njom”.

Željka Čorak rođena je 1943. u Zagrebu, a 1967. je diplomirala povijest umjetnosti i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je 1976. disertacijom o Dragi Ibleru i hrvatskoj arhitekturi između dvaju svjetskih ratova. Redovita je članica HAZU od 2018. Bavi se poviješću i teorijom moderne arhitekture i urbanizma te pitanjima suvremenog planiranja i zaštite okoliša. Uređivala je Telegram, Život umjetnosti i Arhitekturu. Osim „Krhotina“ napisala je knjige „Kaleidoskop“, „Lanjski snijezi“, „Zagreb, pisani prostor“, „Oproštajno pismo gospodinu Mitterrandu“,„Ptica mojega jezika“ te je suautorica knjige „Zagrebačka katedrala“. Prevodi s engleskog, francuskog, talijanskog i slovenskog jezika.

NACIONAL: Odakle ideja za tu knjigu, što ste rekonstruirali na temelju preostalog inventara iz spaljene obiteljske kuće? Možete li pojasniti tezu da je građanska kultura u devetnaestoljetnoj Hrvatskoj bila rasprostranjenija i homogenija nego što to službene povijesne znanosti priznaju?

Riječ je zapravo o tragovima četiriju kuća u Gorskom kotaru, tri u Prezidu, jedne u Čabru. U središtu je spaljena kuća moje majke. Prezid i Čabar su mjesta na granici Hrvatske, pogodni civilizacijski uzorci između Primorja i Alpa; male ali, kao i cijeli Gorski kotar, u vrijeme koje obuhvaća ova knjiga žive sredine s jakom komponentom građanskog života, posve integrirane u matična kulturna i društvenopolitička zbivanja u zemlji. U doba Austro-Ugarske i za stare Jugoslavije Gorski kotar bio je jedina hrvatska pokrajina potpuno bez nepismenih. I danas on je nedovoljno otkrivena zemlja, sa svojim barokom, klasicizmom, bidermajerom, historicizmom… Na pisanje me potaknula činovnička, statistička definicija Hrvatske kao devedeset i nešto posto ruralne sredine. Ruralne sredine i bogatstvo njihovih tradicija blago su svake zemlje. Ali narav života ne može se pojednostavniti na taj način. Moja vizualna struka naučila me čitati znakove, a svaki predmet koji mi je preostao, svaka spašena knjiga iz izgorjele biblioteke, pokazali su se kao znakovi, kao svjedočanstva složenije slike hrvatskih malih mjesta. Po izlasku knjige dobila sam mnogo pisama, ne samo iz Hrvatske, nego sve tamo iz Novog Zelanda, Južne i Sjeverne Amerike, odasvud; ljudi su prepoznavali svoje predmete, iste takve, sjećali se onoga što ih je napustilo ili što su napustili… Potvrđivala se jedna homogena civilizacijska slika koju je, u kombinaciji slikovnog i verbalnog, bilo izazovno sastaviti. Dakako da uz predmete u knjizi postoje i likovi i sudbine, svi su i sve bez iznimke i dodataka faction, i oni su također povijesni uzorci.

NACIONAL: Kakva su vaša sjećanja na djetinjstvo, obitelj u kojoj ste odrasli i tadašnju građansku kulturu?

Sama sam naučila čitati s dvije godine, s kutije keksa Bizjak, i kad sam 1945. iz roditeljskoga naručja čitala parole po ulicama, ljudi su se skupljali kao oko cirkuske točke. Baterija pod pokrivačem punila mi je dušu i kvarila oči. Bila sam abnormalno sućutna, svatko me mogao uvjeriti u svoju nevolju. Ali bila sam i mali prkosni borac za pravdu, pa je moj ujak, humoru i groteski uvijek sklon stari pravnik, govorio „da ću se učiti za Jakova Blaževića“. U vrijeme moga upisa u gimnaziju, to je tada bilo nakon četiri razreda osnovne škole, dakle imala sam deset godina, postojale su kvote za upis; toliko posto radničke, toliko posto „činovničke“ djece. Ja sam svakako željela ići u klasičnu gimnaziju. Ali kvota je bila popunjena. Uzalud intervencije, ništa od klasične gimnazije. Onda sam odlučila da to riješim sama.

“Sama sam naučila čitati s dvije godine, s kutije keksa Bizjak, i kad sam 1945. iz roditeljskoga naručja čitala parole po ulicama, ljudi su se skupljali kao oko cirkuske točke. Baterija pod pokrivačem punila mi je dušu i kvarila oči.”

NACIONAL: Kako?

Pitala sam tko je za tu stvar nadležan. Rekli su mi da je to drugarica Barka Antić, funkcija adekvatna ministru prosvjete. Pitala sam zatim gdje se ta drugarica nalazi. Pokazali su mi zgradu na Trgu Burze. Portir je htio znati imam li dogovoren sastanak. Priznala sam da nemam. Ali mora da je bilo tako kuriozno vidjeti djevojčicu koja hoće ministricu da je portir nazvao njezin kabinet, opisao slučaj, a iz kabineta su javili neka dođem. Sjećam se težine svih vrata u toj zgradi. Kad sam ušla k tajnici, pa zatim drugarici Antić, osjećala sam se vrlo ozbiljno i odlučno, u pravoj misiji. Rekla sam joj da se želim upisati u Klasičnu gimnaziju, ali da me odbijaju primiti zbog ispunjene kvote. Pitala me zatim zašto želim ići u klasičnu gimnaziju. Rekla sam da hoću naučiti latinski, da čitam knjigu Josipa Eugena Tomića „Za kralja, za dom“, da ima puno latinskih rečenica i da ih želim čitati sama, a ne da stalno moram tražiti da mi ih prevode. Drugarica Antić pogledala me, dignula slušalicu, nazvala Klasičnu gimnaziju i bila sam upisana.

NACIONAL: Što je od spomenute građanske kulture ostalo, ako išta?

Možda bi se moglo reći da građansku kulturu općenito karakterizira obzir i obred, obred kao elaboracija obzira. Ali ne idealiziram ja prošlo vrijeme; u obzirima i obredima bilo je i bit će i licemjerja, kao moljaca u brašnu. Naš trenutak karakterizira bezobzirnost i povodljivost; a mi smo stvorovi koje uvelike stvara ono što smo stvorili.

NACIONAL: Što vam je značilo biti potpredsjednicom Hrvatskog P.E.N.-a tijekom Domovinskog rata, na koje ste sve načine s te funkcije pomagali Hrvatskoj? Možete li podijeliti neka sjećanja vezana uz to razdoblje?

Osam godina potpredsjedanja P.E.N.-om, uz predsjednika Slobodana Prosperova Novaka i drugog potpredsjednika Tonka Maroevića, s prekrasnim ljudima poput Borisa Marune, Vlade Gotovca, Vere Čičin-Šain, don Branka Sbutege, Branka Matana i drugih, spada među najljepše i najsmislenije vrijeme mog javnog života. Praška deklaracija o kojoj bih mogla ispisati brdo riječi, prava malih jezika u Barceloni, neprijateljstva i nepovjerljivosti svijeta koja je trebalo svladavati… Iznad svega svjetski kongres P.E.N.-a u Dubrovniku 1993., čarolija koju je jedino Slobodan Prosperov Novak mogao izvesti i zbog koje je zaslužio spomenik…“Liburnija“ koja plovi od Venecije do Dubrovnika s petsto pisaca iz cijeloga svijeta, uzduž rata, kombiji po razrušenim Konavlima, večer poezije sa svijećama na podu koji je prekrila otpala žbuka u dubrovačkom franjevačkom samostanu, govori u dubrovačkom kazalištu. Polemika Konrad – Finkielkraut, završetak P.E.N.-ova kongresa na Hvaru, s neočekivanim Tuđmanovim govorom. Taj kongres je povijesno poglavlje za koje sam sretna što sam u njemu sudjelovala.

NACIONAL: Je li vas kao frankofila i prevoditeljicu s francuskog razočarao stav Zapada, a uvelike i Francuske, prema Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata? To je tema vaše knjige „Oproštajno pismo gospodinu Mitterrandu“.

„Oproštajno pismo gospodinu Mitterrandu“ pokušalo je uspostaviti platformu ljekovitog prezira kojim se znanje maloga subjekta može suočiti s oholim i nasilnim neznanjem velikoga; ne biste vjerovali, ali taj tekst, objavljen i u francuskom prijevodu, netko je od Francuza pročitao; došao mi je jedan francuski novinar po intervju i među ostalim pitao me mislim li da Francuska kulturom može ispraviti pogrešku u politici. Odgovorila sam da ne može. Nedugo nakon toga dobila sam francusko odličje „Chevalier des Lettres et des Arts“, jedno od prva dva u novoj Hrvatskoj; prvo je, koliko se sjećam, dobio Saša Vereš. Kako nije, mislim, bilo dovoljno objektivnih razloga ne možda za samo priznanje, ali za tako počasni tajming, i danas vjerujem da sam to odličje dobila za „Oproštajno pismo“; tako velike zemlje vraćaju malu pljusku. O pogledima na Hrvatsku napisala sam u Vijencu 1996. tekst „Tko je moj u Europi“. Tekst bih mogla samo nadopuniti gorkim razočaranjem ne nad domovinom, ne nad državom, nego nad nizom režima koji su se loše suprotstavljali korupciji, kao da smo izronili iz povijesti svedene na tisuću i sto godina gladi.

“‘Oproštajno pismo gospodinu Mitterrandu’ netko je od Francuza pročitao; došao mi je jedan francuski novinar po intervju i među ostalim pitao me mislim li da Francuska kulturom može ispraviti pogrešku u politici. Odgovorila sam da ne može.”

NACIONAL: Od 1968. do 1971. uređivali ste likovne priloge u kulturnoj reviji Telegram, možete li se prisjetiti vašeg rada u novinarstvu i tog perioda? Kada se i zašto raspala redakcija Telegrama?

Razdoblje Telegrama, sedamdesetprva, Karađorđevo… Kultura je bila važna, djelatna u društvenom smislu, bila je svojom bîti a ne tek ikonografijom. Slično kao s P.E-N.-om: osjećaj smisla i svrhe. Kad se danas čitaju ta stara godišta, mirno se može reći da je to najbolji tjednik za kulturu koji smo ikad imali. Ta rečenica nimalo ne umanjuje kvalitetu današnjega Vijenca. U uredništvu Telegrama bila sam jedina djevojka u muškome društvu i nikada me nije dotakla ni sjena rodne diskriminacije. Dogodilo se da je doslovniji nacionalni naboj Hrvatskog tjednika prigušio Telegram, a pojedinačno smo surađivali u oba lista. Zapinjalo je s dotacijama, mjesecima smo radili bez plaća. Ručalo se često kod mene koja sam imala roditelje u Zagrebu. Sjećam se, oskudica je bila takva da Ante i Truda Stamać nisu oboje mogli tramvajem kući, jednome karta, drugi pješice. Objavila sam sve o tome kako nam Krleža nije pomogao. A onda je došlo Karađorđevo i od nas su se počeli tražiti ideološki ustupci na koje nismo pristajali. Jedan jaki slučaj izazvao je ostavku gotovo cijele redakcije i dobrovoljno smo otišli na ulicu. Svatko je, teže ili lakše, našao neki svoj put; mene je profesor Milan Prelog spasio zaposlivši me na Institutu za povijest umjetnosti.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti vaših istaknutih profesora s povijesti umjetnosti, nekih zanimljivosti vezanih uz njihova predavanja, tko vas je od njih najviše zainteresirao za povijest umjetnosti?

Dakako da se s najvećim poštovanjem i zahvalnosti sjećam većine svojih profesora. Kao srednjoškolka sam, da vidim što biram, išla na predavanja iz povijesti umjetnosti, s Katarinskog trga u obližnju Ćirilometodsku. Uvlačila sam se u predavaonicu u mraku bojeći se da će netko primijetiti moju ilegalnu prisutnost. Tu sam doživjela strast Grge Gamulina prema umjetničkim djelima, njegove zavodljive putopise po Italiji koji su me do danas vodili od mjesta do mjesta, od Pienze do Gubbija i Recanatija. Oduševila me i sjajna moć zapažanja, britka duhovitost i depatetizacija Radovana Ivančevića i Marije Planić Lončarić. Iznad svega fatalni je susret za mene predstavljalo kulturološko usmjerenje Milana Preloga: kad sam ga slušala kako ciklus srednjega vijeka započinje s albama, shvatila sam da se prave stvari uvijek događaju u dijalogu među umjetnostima, u međuodnosima. To me odredilo za život.

NACIONAL: Kada ste i gdje upoznali supruga, književnika Zvonimira Mrkonjića?

Zvonimira Mrkonjića upoznala sam u uredništvu Telegrama i u društvu oko Tonka, a zapravo sam ga “ugledala“ u Veneciji, u crkvi Madonna dell’Orto, pred Tintorettovim „Posljednjim sudom“. Tada je izgovorio rečenicu „Manirizam je prema renesansi kao energija prema materiji“, ta rečenica bila je Galeotto, oženili smo se za dva mjeseca i svake godine palili svijeću na Tintorettovu grobu, uz negodovanje sakristana zbog nepredviđena mjesta.

NACIONAL: Mislite li da se danas Zagreb širi protivno svim principima urbanističke struke i da se grade zgrade suprotne principima dobre arhitekture?

Davno sam napisala da je naše doba obilježeno rastavom arhitekture i urbanizma. Dapače, urbanizma nema više. Zagreb raste kao grad bez vizije, kao grad iznuđenog krpanja. U devetnaestom stoljeću moglo se izgraditi kazalište daleko od centra, u kukuruzištu. Jako zdanje stvara oko sebe novi grad. Kamo je, da činovničkije nije bilo moguće, postavljen Muzej suvremene umjetnosti? U kakvom se kontekstu našao, što je oko sebe stvorio? Nova zgrada HNK raste kraj „Zagrebova“ stadiona, kojemu također već davno nije mjesto tamo gdje se nalazi. To rješenje s kazalištem valjda je ipak provizorij ali, kako je rekao profesor Prelog, provizorij je prokletstvo, traje dugo ili možda vječno. A „Zagrebov“ stadion bit će adaptiran kao zamjenski pogon Dinamovu stadionu, dok se taj na mjestu koje je prerastao ne pojavi u nekom kompromisnom obliku. Turinin stadion bio je arhitektonsko, međunarodno priznato dostignuće; o ljepoti i značenju Magaševa Poljuda, nedavno nažalost oštećenog u oluji, da se ne govori. Gdje je u Zagrebu ambicija, gdje spremnost na privremeno odricanje, gdje potreba da takva iznimna zadaća rezultira iznimnim, identifikacijskim dostignućem našeg doba? Urbanizmu nije ostavljeno ništa, a što je ostavljeno arhitekturi? Veoma cijenim nastojanje zagrebačkog gradonačelnika da javni prostor stavi u fokus javne svijesti. I da postavi granice interesima agresivnog kapitala i građevinskih lobija. Namjera je jako dobra, rješenja uvijek i ne. Ma koja inicijativa ma kojeg političara u gradu neuvjerljiva je dok zatvoren za građane Zagreba stoji Markov trg i dok je njegov stražnji dio pretvoren u legalizirano, iscrtano parkiralište. Bilo bi u interesu Vlade, Grada i građana da ta ponižavajuća epizoda ne samo bude dokinuta, nego i da padne u što brži zaborav.