Redatelj Zlatko Paković autor je teksta i režije za predstavu ‘Građanin Matijanić’ koja će se 21. lipnja premijerno izvesti na otvorenoj sceni Plinara u dvorištu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Predstava prati posljednje trenutke života splitskog novinara Vladimira Matijanića

Predstavu ”Građanin Matijanić”, autorski projekt Zlatka Pakovića, praizvest će Drama Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu 21. lipnja na otvorenoj sceni Plinara. Drama u tri čina iz triju različitih aspekata govori o smrti novinara Vladimira Matijanića, tragičnom događaju koji je prije tri godine izazvao kontroverze u hrvatskom javnom prostoru.

U prvom činu predstave na smrt se gleda iz perspektive ljubljenoga, kućnog ljubimca, u ovom slučaju gavrana koji nas izvještava o trenutku umiranja, o užasnom gubitku voljene osobe. Drugi je čin doživljaj umirućeg, trenuci smrtne agonije, ispunjeni fantazmagoričnim svijetom vilinskih bića koji su izmaštali umirući i njegova životna partnerica. U trećem, završnom činu, ispituje se perspektiva moći. Kazališni redatelj i dramski autor Zlatko Paković do sada je djelovao u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, na Cipru, u Bugarskoj, Norveškoj i Nizozemskoj. U predstavi igraju: Katarina Romac, Andrea Mladinić, Luka Čerjan, Tajana Jovanović, Zdeslav Čotić i Marija Šegvić, a glas porukama s Matijanićeva mobitela daje Vicko Bilandžić.

Zlatko Paković rođen je 1968. u Valjevu, jedan je od najvažnijih srpskih dramatičara i redatelja te jedan od rijetkih europskih redatelja koji se sustavno bavi ”teškim” političkim i društvenim temama. Njegove predstave redovito skandaliziraju, izazivaju kontroverze, a neke su bile i zabranjene. Godine 2021. postavio je predstavu ”Srebrenica: Kad mi mrtvi ustanemo” koja se bavi genocidom nad Bošnjacima koje su počinile srpske snage u Srebrenici 1995. godine. Predstava nije igrala ni u jednom srpskom teatru. Nedugo nakon toga, Paković je u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu postavio ”Grobnicu za Borisa Davidoviča: Kako je danas zidamo” koja je – usprkos bošnjačkim nacionalistima koji tvrde da predstava ”vrijeđa islam, Armiju RBiH i šehide” – i dalje na repertoaru.

U Srbiji je 2015. režirao predstavu ”Enciklopedija živih”, o odnosima Srba i Albanaca i kosovskom pitanju, a veliku je pozornost privukao 2012. predstavom ”Ubiti Zorana Đinđića”, o atentatu na prvog demokratski izabranog premijera Srbije.

Paković dosta režira i u Hrvatskoj, a nakon ove predstave najavljuje režiju još predstavu kontroverzne teme – s udrugom Domino radit će ”Ministrante”, vrlo slobodnu varijaciju na ”Sluškinje” Jeana Geneta. Umjesto muških prostitutki i makroa, ovoga puta dvojica ministranata uvježbavat će ubojstvo biskupa koji ih zlostavlja.

NACIONAL: Posljednja dramska premijera ove sezone u HNK u Splitu je ”Građanin Matijanić”. Vi ste napisali tekst, riječ je o autorskom projektu. Tekst ima nadrealne likove, ali je zapravo san izmiješan sa stvarnošću. Zašto ste napisali ovaj tekst i što vam je bila osnovna ideja?

Posrijedi je trostavačni, tročinski dramski komad, koji žanrovski određujem kao misterij, misterij liberalne demokracije, jasnije kazano: misterij o liberalnoj demokraciji. Drugi, središnji čin, inspiriran je osebujnim intimnim svijetom glavne persone. Vladimir Matijanić imao je raskošno bogat život koji nije trebalo plaćati novcem. U intimnoj sferi taj život, o čemu se javno ništa ne zna, bio je nastanjen čarobnim, vilinskim bićima iz mašte. Sa svojom životnom suputnicom skovao je Matijanić poseban jezik s bogatim fondom riječi koje su samo njih dvoje razumjeli i govorili. Njihov maleni podstanarski stan, u kojem su skoro svakodnevno radili od jutra do ponoći, da ne vide sunca, kako bi napabirčili klikove na novinske tekstove, bio je rajski vrt napučen zoomorfnim i floralnim oblicima najbezazlenijih bića, njih oko pedeset, a svih s osobnom poviješću i nadama za budućnost.

Je li taj čudesni svijet izmaštanih bića koji organiziraju vrijeme jednog realnog odnosa u neljupkom skučenom prostoru, bio izbaviteljska potreba dvoje inteligentnih, moralnih i prezaposlenih bića, kako bi pobjegli od surovog svijeta najamništva u žurnalistici? Odgovor na to pitanje beznačajan je u odnosu na odgovor na pitanje – kakva i kolika moralna snaga mora stajati iza ovakve i ovolike moći mašte? Zaboravili smo, kao da to nikada nismo ni znali, da je mašta najnježniji etički sustav. Oprost, suosjećanje, ljubav, sve su to djela mašte.

NACIONAL: Na čemu je fokus? Što vam je bilo najvažnije dočarati, imate li možda veću odgovornost s obzirom na to o kakvom je liku riječ?

Fokus je na globalnom ideologijskom sustavu koji proglašava kraj ideologije, propagira toleranciju, dakle uljudnost podnošenja svakovrsne drugosti s kojom se ne slaže, zove se dično i krasno liberalna demokracija, a svakog tko se drzne ukazati na činjenice, s izvanserijskom elegancijom odstranjuje iz sfere ikakvog društvenog utjecaja. To je sustav čija je osnovna dogma ne samo da ne postoje društvene klase, nego i samo društvo. Ta dogma konzumerizmom je doista uništila društvo i javnost. Jer je javnost na odru, svjedočimo smrti novinarstva. ”Ne moraš biti milijunaš kako bi kupovao poput milijunaša! Možeš biti milijunaš na kredit, samo se trebaš usuditi! Zaduži se i uživaj, jer ti to zaslužuješ!” Nisu li to promidžbeni slogani kojima smo bombardirani iz medija, u kojima bi pak trebalo govoriti o istinitosti činjenica i ustvrditi njihovu uzročno-posljedičnu vezu? Vladimir Matijanić žrtva je tog i takvog sustava. U ovom sustavu, svaki čovjek sličan Vladimiru Matijaniću neumitno će biti žrtva. Hoćeš utvrđivati činjenice novinskim tekstom koji ti je isprekidan najgrozomornijim reklamnim lažima oglašivača? Hoćeš koristiti javno zdravstvo za svoje medicinske potrebe? Više od milijun ljudi umrlo je od korone u Sjedinjenim Američkim Državama. Znate li koliko njih i danas crkava u bijedi od posljedica uspješnog preboljenja korone, jer su se zbog troškova liječenja morali zadužiti nasmrt?

‘Matijanić je bio monumentalna, mramorna osobnost u kojoj nema pukotina između riječi i djela’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Smrt splitskog novinara Vladimira Matijanića šokirala je Hrvatsku, a za nju još nitko nije odgovarao unatoč silnim propustima u zdravstvenom sustavu. Kakav je Matijanić u vašoj viziji i što on za vas simbolizira?

Matijanić je narodni heroj. Formatiran strogo po modelu dalmatinskih narodnih heroja koji su bili stožer naše narodno-oslobodilačke borbe protiv nacista i fašista. Čovjek od riječi. Monumentalna, mramorna osobnost u kojoj nema pukotina između riječi i djela.

NACIONAL: Neobično je da je netko ”dobio” predstavu tako kratko nakon smrti, zašto su vas Matijanić i njegova smrt toliko zaintrigirali, kako se osjećate zbog svega toga, zbog načina na koji je umro, zbog okolnosti, sustava, zbog surovosti koju je on iskusio?

Matijanićeva smrt razotkriva svu bijedu fenomena koji se još uvijek naziva građaninom. Sustav danas građanina ne može prepoznati. Sustav ne prepoznaje osobnost. Sustav prepoznaje i odgovara ili replicira isključivo na replike humanih resursa.

NACIONAL: Ovo je autorski projekt, je li vam zanimljivije tako stvarati likove iz početka, iz nule rekli bismo, ili preferirate predložak? Ovaj je tekst, spomenula sam, pomalo nadnaravan, pun metafora, ali istovremeno vrlo jasan, s jasnom porukom i jasnom odrednicom Matijanićeva života, njegovih načela, ali isto tako i surove stvarnosti i države koja niječe odgovornost kada je ona i više nego očita. Kako ste doživjeli te dvije krajnosti?

Ubojstvo građanina Matijanića je oblik eutanazije koji sustav liberalne demokracije daruje svakomu tko se usudi sebe vidjeti kao građanina. Što tu nije jasno? Evo što! To što smo još uvijek živi i drugima vidljivi, plaćamo nekom, manjom ili većom, nepodopštinom, nekim vidom kompromisa sa sustavom. Tako sustav zna da mi znamo da smo skrivili za svoj život u njemu; što nam je udobnije, to smo inovativniji. Stoga sustav propagira upravo suprotno: način našega života u skladu je s našim vrijednostima. Tako nas, proturječno, sustav potiče na što više kupnje i što više krivnje – i mi se tovarimo onim čime se od sebe oduzimamo. Otuda pandemija depresije. Otuda manijakalnost kupnje.

NACIONAL: Matijanić je umro, simbolički, u vrijeme pandemije koronavirusa baš na Dan domovinske zahvalnosti, pa u tekstu spominjete i kninsku proslavu Oluje koja se događa istovremeno kad i Matijanićeva agonija. Spominje se i bivši ministar Beroš, i premijer Plenković, i predsjednik Milanović, svi u ne baš pozitivnom svjetlu. Sigurno ste tijekom priprema uloge istražili okolnosti i situaciju vezanu uz Matijanićevu smrt. Kako komentirate taj trenutak, te pozive u pomoć, ignoriranje, neshvaćanje ozbiljnosti situacije, tu nadnaravnu pristojnost koju je pokazivao unatoč agoniji koju je proživljavao? Kako se u to ”uklapaju” svi ti političari koji kao da žive neki svoj život posve odvojen od života naroda?

Matijanić je bio uljudan čovjek, štoviše, primjer uljudnosti, nekoć smo znali reći ”čovječnosti”. To znači da je mislio na potrebe drugih ljudi, da je sâm samo jedan među drugim ljudima, i da nitko nigdje i nikad ne može biti ni važniji ni nevažniji od drugoga čovjeka. Nema jednakijih među jednakima. Pozicija moći je krajnja, konačna neuljudnost i neuljuđenost. No s pozicije moći upravo se govori o uljudbi. Stoga u mojoj drami i predstavi ta jukstapozicija državnih moćnika i jednog državljanina koji od države traži ”malu pomoć”, za koju joj redovito plaća od svoje bijedne plaće. No ako ne postoji društvo, kako veli Margaret Thatcher, onda ne postoje ni socijalne službe, a jedna od njih jest zdravstvena služba. U liberalnoj demokraciji, najzad, pravi muškarac treba moći skrbiti za sebe i svoje, dakle moći platiti za liječenje i ostale prirodne i kulturne potrebe, a ne neodgovorno i nezrelo prepuštati se općoj socijalnoj i zdravstvenoj skrbi. Na to spadaju iz uljuđenosti ispali.

NACIONAL: Nakon Matijanićeve smrti i dalje je ostalo mnogo nepoznanica, a za smrt nitko nije preuzeo odgovornost. Novinari su prosvjedovali, zaista je bilo mnogo akcija, upozorenja, ali nikome ništa, što se naslućuje i u tekstu. Kako se osjećate zbog toga?

A što bismo trebali očekivati? Da neki liječnik ode na sud? Po mogućnosti, neka mlada, neiskusna liječnica? Ili, još bolje, jedna-dvije medicinske sestre? Netko svakako s niže ljestvice hijerarhije sustava. Matijanićeva smrt je razotkrila kako sustav javnog zdravstva nužno mora ubijati ljude koji nemaju novca koristiti usluge liječnika uposlenih na privatnim klinikama, a ne to kako se slučajno umire zbog nemara nekog liječnika ili liječnice. Krivnja pojedinca je incident, akcidentalnost. Krivnja sustava je zakonomjerno pravilo, kanon. Matijanićeva smrt zrcali tu regulativu sustava. Sjetite se maločas spomenute Bloody Maggie Thatcher kad prekrasno iskreno i zakonomjerno kaže: ”Tko navrši 26 godina, a još se vozi javnim prijevozom, sam je za to kriv”. To, također, znači: tko ima 26 godina, a računa na medicinsku skrb javnog zdravstvenog sustava, sam je za to kriv, naime, sam je sebi potpisao smrtnu presudu. Matijanić je imao skoro dva puta po 26 godina. Prema onoj koju se smatra jednom od najmudrijih političara druge polovice 20. stoljeća, Matijanić je imao sreće što je živio dva puta dulje nego što je to bilo logično prema kauzalitetu globalnog političkog sustava, koji papagajski zovemo neoliberalizmom, a ne naprosto liberalnom demokracijom.

Socijalizam ili barbarstvo, veli Rosa Luxemburg. Socijalizam danas izaziva opći podsmijeh. Matijanići umiru, jer su potkapacitirani biti pojedincima. Oni, ti matijanići, ne samo da bi htjeli društvo, nego se i ponašaju kao da ono još uvijek postoji.

NACIONAL: U predstavi će se iskristalizirati i jedna od glavnih tema, globalno važna i aktualna: novinarstvo, odnosno smrt pravoga, istraživačkog novinarstva, novinarstva istine i umijeća pisanja, koje je zamijenjeno senzacionalizmom, površnošću i clickbaitom. Čak se u predstavi kaže: „Dar za novinarstvo ne dobiva se kao talent, nego kao svojstvo društveno odgovornog autora. Zato je novinarstvo veće umijeće riječi nego književnost. Zato su novinari veći pisci od književnika.“ Kako gledate na to i koliko je vama kao umjetniku važno da pravo novinarstvo opstane?

Točno stotinu i devedeset godina, od 1789. do 1979., od Francuske revolucije do kontrarevolucije tačerizma i reganizma, čitanje novina bilo je jutarnjom molitvom građanina, jer je ključni pojam političkog mišljenja bilo društvo, societas. Posljednjih, evo, skoro pedeset godina ključni pojam političkog mišljenja jest pojedinac, individuum. Ako je pojedinac, privatna osoba koju definira privatna imovina, stožerni pojam političkog mišljenja, onda je političko mišljenje likvidirano – njega upravo operativno razara ubačeni agent pojma pojedinac. Skup pojedinaca, ma kako brojan, ne može činiti društvo, nego tek humanoidni čopor, humanoidno krdo, humanoidno stado, ili interesnu grupu koju uobičajeno nazivamo elitom ili mafijom. Društvo pak čine ličnosti, personae. Novinarstvo je organon javnosti. Kako je javnost dokinuta, nakon pedeset godina sustavnog dokidanja, novinarstvo je postalo nemoguća zadaća, ali jest ostalo profesija. Kako ćete objavljivati činjenične sudove, kad činjenice nisu više neovisne od vrijednosnih sudova, a vrijednosni sudovi nisu neovisni od interesa elita? Novinarstvo nije stil, a danas novinari plijene poglavito karizmatičnošću književnog stila. Novinarstvo nije elokvencija, novinarstvo nije poseban talent – novinarstvo je puka odgovornost prema činjenicama i jezičnom adekvatnom izrazu tih činjenica, bez obzira na to čije interese te činjenice dovode u pitanje i sumnju, ili pod kaznenu odgovornost. Bez novinarstva nema javnosti i društva et vice versa. Bez društva nema čovjeka. O tome je riječ. Čini li vam se da ste još uvijek čovjek?

NACIONAL: Koliko je važno da kazalište progovara o ovakvim stvarima? Je li, prema vašemu mišljenju, to zadatak kazališta ili je ipak važnija zabavna uloga?

U kazalištu i zabava može biti tema i bila bi to prava tema kritičkom kazalištu. Zabava to svakako zaslužuje, naročito otkad je petrificirana u puki događaj ili event bez doživljaja. Doživljavanje je protjerano iz zabave, jeste li to primijetili? Suficit je događanja, deficit doživljaja. Kao što je suficit osjetilnih nadražaja, ali je manjak osjećanja. To nas čudovišno priprema da sve prizore nepravdi možemo prihvatiti i probaviti ”događajno”, bez doživljavanja, bez suosjećanja i straha, samim tim i bez katarze, a catharsis je, uz mimesis, ključni pojam ne samo kazališnog nego i umijeća življenja.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ove premijere?

Najprije na miru promisliti iskustvo rada na posljednjih nekoliko predstava, pišući o tomu samokritično. Potom, pripremiti se za sljedeću dramu i predstavu koju režiram najesen u Zagrebu, u suradnji s udrugom Domino. To su ”Ministranti”, vrlo slobodna varijacija na ”Sluškinje” Jeana Geneta. Umjesto muških prostitutki i makroa, ovoga puta dvojica ministranata uvježbavat će ubojstvo biskupa koji ih zlostavlja. Volio bih kad bismo predstavu mogli igrati u kakvu crkvenu zdanju, možda u nekom samostanu, jer crkva je utočište i izvorište ove potresne drame, koju pak kristofilna praksa beskompromisno kritizira. Nakon toga, iznova Rotterdam, s radom na drami i predstavi ”Monroe & Tabori”.