Povodom osamdesetogodišnjice pobjede nad fašizmom Subversive festival u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem organizira multimedijalni događaj: Partizanska umjetnost, koji će održati između 15. i 17. svibnja u Zagrebu, dok je finale planirano na Petrovoj gori, podno devastiranog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna.

Cilj konferencije je artikulirati i generirati stručno i znanstveno znanje o različitim partizanskim kulturnim praksama, te iz kulturno-povijesne i kulturno-teorijske pozicije istražiti partizanske estetike i promisliti o implikacijama i rezonancijama partizanskih umjetničkih paradigmi u suvremenosti.

Predviđeno je da se na konferenciji govori o nekoliko široko zamišljenih tema: o partizanskoj književnosti, likovnosti, spomeničkoj kulturi, filmu, teatru, strip, fotografiji u te folklornoj i popularnoj glazbi.

Partizanski pokret i partizanska borba u sklopu NOB-a od 1941. do 1945. predstavljaju jedan od konstitutivnih elemenata hrvatskog društvenog i političkog identiteta i jedan od najvažnijih nacionalnih povijesnih događaja 20. stoljeća.

Pa ipak, na suvremenoj hrvatskoj društvenoj sceni partizanski pokret i partizansko naslijeđe nisu samo podzastupljen i sporan fenomen, nego i aktivno negiran.

Nakon raspada Jugoslavije, od 1990-ih do danas tematski i značenjski kompleks partizanske borbe vrlo se rijetko pojavljuje u javnom diskursu i tek minimalno u akademskom kontekstu, posve nesrazmjerno povijesnoj i kulturnoj relevantnosti partizanskog pokreta i antifašističke partizanske borbe.

Umjesto ozbiljnog proučavanja, partizanstvo je u javnom diskursu prezentirano simplificirano, ikonografski, izvan konteksta i nerijetko posve demonizirano.

Ovaj panel stoga želi otvoriti prostor kritičkom i teorijskom promišljanju partizanstva i osobito partizanske umjetnosti – umjetnosti nastale u i o partizanima, što obuhvaća vrlo različita umjetnička područja, prakse, postupke i medije u kojima se na bilo koji način reflektira pojam partizanstva i/ili partizanskog pokreta i borbe.

Zemljaši u partizanima

Grupa Zemlja, osnovana krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, građanske portrete zamijenili su prikazi radnika, seljaka, siromaha, invalida, zatvorenika, ali i većinom karikaturalni prikazi pripadnika građanskog sloja. Ivana Hanaček, predaje na temu “Zemljaši u partizanima”. Na koji su način nastavili kontinuitet?

Ivana Hanaček: “Da, točno je da je Udruženje umjetnika Zemlja temeljito preoblikovalo konvencionalne obrasce reprezentacije karakteristične za buržoasku umjetnost – zamjenjujući ih prikazima rekvizicija, gladi, urbane periferije, beskućnika, prosjaka, zatvorenika, seljaka, proletera – slojeva s društvenog dna. No, njihova intervencija nadilazi puku zamjenu ikonografskih motiva. Iako je socijalno angažirana motivika neizostavna u analizi socijalno angažiranog umjetničkog djela, važno je naglasiti da je Zemlja radikalno izmijenila i načine proizvodnje, distribucije i recepcije umjetnosti. Time su njezini članovi načinili radikalan iskorak iz okvira buržoaskog modernizma prema angažiranoj avangardnoj i realističnoj poetici.

Odette Steiner: U zemlji čudovišta, 1944-1945./Kolekcija Darko Šimičić

Ipak, njihova avangardnost, definirana zahtjevom za ponovnim povezivanjem umjetnosti sa stvarnim životom, razvijala se unutar ograničenih uvjeta stalnih društvenih i ekonomskih kriza te uspona fašizma. Tijekom revolucionarne narodnooslobodilačke borbe stvorene su okolnosti koje su omogućile punu realizaciju ranije iznesenih programatskih zahtjeva Zemlje.

U svom izlaganju, preispitujem poznatu, ali višestruko osporavanu, tezu našeg velikog povjesničara umjetnosti Grge Gamulina iznesenu 1945., godine da su naši umjetnici, zahvaljujući iskustvu Zemlje, u rat ušli “spremni”. To nas poziva da razmislimo o kontinuitetu između zemljaške umjetnosti i partizanskog angažmana, i da pritom uzmemo u obzir širu definiciju realizma – ne kao stilske ili formalne kategorije već kao angažiranog odnosa prema stvarnosti i društvu, kako to tumači teoretičar Fredric Jameson.

Partizanska tragedija i film

Izlaganje Ivana Velisavljevića Invalidnost, partizanska tragedija i film: Ranjeni, bolesni, oštećeni temelji se na tezi da invalidna tijela nisu iznimka u ideološkoj matrici jugoslavenskog partizanskog filma, već njeno sržno unutarnje proturječje – proturječje koje ne može biti uklonjeno, ali ni potpuno integrirano.

Invalidna, ranjena i oštećena tijela u tim filmovima ne predstavljaju odstupanje od mita Narodnooslobodilačke borbe, već njegovu dubinsku tenziju, onu koja mit ne razgrađuje već ga produbljuje, pružajući mu humanističku osnovu i etičku složenost.

>> Kompletni program konferencije možete pogledati ovdje

Upravo prikazom fizički razornih tjelesnih iskustava, partizanski filmovi otvaraju prostor za dublje razumijevanje rata i revolucije, ne kao linearnog puta ka pobjedi, već kao tragičnog i duboko ljudskog iskustva koje nije moguće zaokružiti u jednoznačne narative o obnovi i herojstvu.

Za razliku od staljinističke logike “duga”, u kojoj su ratne žrtve amortizirane kolektivnim obećanjem stabilnosti i industrijalizacije, u jugoslavenskom kontekstu invalidnost ostaje otvorena rana – rana koja osporava mogućnost da se nakon stradanja konstituira jedinstveno, zdravo, trijumfalno “kolektivno komunističko tijelo”.

U spektaklima poput “Sutjeske” (Delić, 1973) i “Bitke na Neretvi” (Bulajić, 1969), i pored monumentalnosti narativa, stalno izbijaju slike ranjenih i oštećenih tijela, bilo kao masa koje bježe iz obruča, ili kroz figuru ranjenog Tita, koji postaje simbol borbenosti unatoč fizičkoj slabosti.

Progon iznurenih ranjenika, odsijecanje udova, čuveni tifusari poludjeli od želje za borbom – slike su koje ne funkcioniraju kao propagandne ilustracije, već kao svjedočenja o krajnjoj točki ljudske izdržljivosti i o cijeni pobjede koja ostaje neotkupiva čak i u trenutku trijumfa.

Filmovi modernističkog tipa, poput “Kroz granje nebo” (Janković, 1958), “Tri” (Petrović, 1965) i “Pogled u zjenicu sunca” (Bulajić, 1966), dodatno potkopavaju stabilnost herojskog diskursa: tijelo borca u njima nije idealizirano, već prikazano kao mjesto raspadanja, unutarnje nesigurnosti i egzistencijalne praznine.

Upravo ta ambivalencija – herojstvo lišeno idealizacije, rana koja nije izbrisana iz narativa, patnja koja nije pretvorena u dogmu – omogućava tim filmovima da zadobiju osobine tragedije u klasičnom smislu: nije riječ o porazu revolucionarne ideje, već o suočenju s njenim granicama i istovremenom afirmacijom njenog najdubljeg smisla. U filmovima iz 1970-ih, pak, poput “Vrhova Zelengore” (Velimirović, 1976) i “Partizana” (Janković, 1974), plasiranih na inozemno tržište, može se vidjeti i promjena odnosa spram ranjenog tijela: ono više ne funkcionira kao herojski ožiljak već kao senzacionalni, gotovo bizarni višak – svjedodžba o nerazrešivoj pukotini između ideala revolucije i stvarnosti rata.

Odette Steiner: KUO ZAVNOH, 1944-1945./Kolekcija Darko Šimičić

Ta tijela onemogućavaju zatvaranje naracije u ideološki skladan zaključak: ona ostaju kao trajni trag boli, smrti i fizičke destrukcije. U slovenskim “Vratit ću se” (Vrnil se bom, Gale, 1957) i “Zabavi” (Veselica, Babič, 1960) invalidni poslijeratni borac postaje simbol suvišnosti – ne učestvuje više u projektiranoj svijetloj budućnosti, već podsjeća na njenu nemogućnost da poništi lično iskustvo stradanja.

Međutim, sva ta tijela nisu negacija revolucionarnog, već njegova konstanta: kroz njih se ne uspostavlja jednostavna teleologija “puta prema pobjedi”, već se omogućava tragička identifikacija, sućut i razumijevanje.

Tijelo koje strada, biva poniženo ili oštećeno, ne predstavlja poraz ideje oslobođenja, već priznanje tragičke žrtve i nepovratne cijene koju ona nosi.

U tom smislu, invalidno i ranjeno tijelo u partizanskim filmovima s jedne strane afirmira vjeru u čovjeka i njegovu sposobnost da očuva dostojanstvo, solidarnost i smisao unatoč beznađu, dok s druge predstavlja simbol tragičnosti i prouvrječja revolucije koja ipak nije uspjela.

Odette Steiner Crteži 1944 – 1945.

Ime Odette Steiner nepoznato je na lokalnoj umjetničkoj sceni. Zabilježeno je tek usputno, u nekim zapisima Josipa Vanište ili u katalogu Prve izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske 1946. njeno ime navedeno je i katalogu Izložbe umjetnika partizana u Umjetničkom paviljonu u ljeto 1945., ali ne među izlagačima nego među umjetnicima i likovnim radnicima koji su bili u partizanima no njihovi radovi nisu izloženi. Prema tom katalogu, u partizanima je bilo 48 umjetnika i četiri umjetnice: Lela Čermak, Cvijeta Job, Stela Skopal i Odette Steiner.

Danas kad je njezina biografija i umjetnički rad djelomično poznat, možemo pokazati dio sačuvanih crteža nastalih 1944. i 1945. godine. Tad se Odette zajedno sa suprugom Ivom Steinerom, nakon višegodišnjeg putovanja od Pariza preko Španjolske, sjeverne Afrike i Italije priključila partizanskom pokretu. Njemu je bila dodijeljena funkcija u ZAVNOH-u, a Odette je s njim dijelila zajedničku sudbinu života tijekom rata i nakon oslobođenja.

Premda su živjeli u teškim uvjetima i u stalnom pokretu, Odette je u trenucima predaha bilježila ratnu svakodnevnicu. Tako su nastali jednostavni crteži olovkom na nepravilno izrezanim manjim papira, ponekad popraćeni kratkim komentar na francuskom jeziku. Poput nekog pustolovnog stripa vidimo glavne likove, Odette i Ivu u stalnom pokretu. Ona ga drži pod ruku, obučeni su u šinjele i hlače, na nogama su im bakandže.

Ivo na glavi ima partizansku kapu, dok Odette nosi francusku beretku: na njima su crvene petokrake. Zajedno sa suborcima dijele neizvjesnu ratnu sudbinu, prolaze kroz nepristupačne terene, plove u krhkim barkama, susreću druge suborce i narod u zbjegu. Svakodnevica nimalo nije nalik nekom spektakularnom ratnom filmu.

Vidimo ih u zbjegu na volovskim kolima, kako guraju pokvareni kamion ili pješače opasnim terenom. Ponekad prizor izaziva tjeskobu, nemir, osjećaj izgubljenosti. Okupljeni partizani pričaju o proteklom vremenu, o proživljenom strašnom nasilju. Oni spavaju na podu, jedu iz iste zdjele. Na jednom crtežu Odette i Ivo prolaze pored putokaz koji pokazuje smjer prema nekom neodređenom Negdje.

Dva veća crteža pastelom kao da prikazuju nestvarne prizore. Zbjeg je prikazan kao kompozicija s više planova. U središtu su likovi Odette i Ive, opterećeni su naprtnjačama. U pozadini su žena, starac i dijete. Pejzaž koji ih okružuje je dramatičan, tamni oblaci navješćuju oluju dok je u pozadini jedva uočljiv prizor razaranja i nasilne smrti. Drugi crtež je pomalo začudan prikaz više likova u prostoru nalik na pozornice. Sjedeće žene omotane su u bijele tkanine.

Odette Steiner: Pada snijeg!, 1944-1945./Kolekcija Darko Šimičić

Naoružani partizan stoji, djelomično je omotan dekom. Njegova puška je zaleđena, čini se da je bos. Na kutiji u središtu scene je zapis KUO ZAVNOH što je akronim Kulturno umjetničkog odbora Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Nesumnjivo je da su ti prizori stvarni, da im je umjetnica svjedočila. U njezinoj umjetničkoj interpretaciji to je scene između zbilje i fantazmagorije.

Odette Cabalé rođena je 1899. u Le Hâvreu, Francuska. Bila je udana za nadrealističkog slikara Andréa Massona, imali su kći Lily. Nakon rastave od Massona, slikala je nadrealističke slike potpisane muškim imenom Jean Odet. Odette Masson je lik na nekim fotografijama Man Raya. U Parizu je upoznala Ivu Steinera. Nakon nacističke okupacije napuštaju Pariz i bježe prema Jugoslaviji preko Španjolske, Maroka i Alžira.

Ivo i Odette Steiner su se vjenčali 1943. godine. U Alžiru stupaju u kontakt o predstavnicima NOV Jugoslavije. Iz Napulja odlaze u Bari. U rujnu 1944. dolaze na Vis, gdje je Ivo raspoređen u Glavni štab Hrvatske. U studenom su u Topuskom. Ivo je raspoređen za civilnu službu u Kulturno-umjetnički odsjek ZAVNOH-a za referenta za likovne umjetnosti, dok Odette radi u slikarskom ateljeu. Iz Topuskog sa ZAVNOH-om odlaze u Šibenik, a nakon oslobođenja u Zagreb.

Ivo radi u Ministarstvu prosvjete, druži se s Josipom Vaništom, priča mu o Marcel Duchampu. Često se pojavljuje na fotografijama među članovima grupe Gorgona. Odette je radila u Jadran-filmu, ali je zbog tuberkuloze napustila službu. Odette je umrla je 1984. g. u Zagrebu, Ivo godinu dana kasnije.

Svi izloženi crteži potječu iz ostavštine Lily Masson.

Kustos: Darko Šimičić